Glas velikog grada i njegovo odrazanje u umjetnosti: monolog, razgovor, dialog, zvuk

Veliki grad govorí. Govori ne riječima, već burbom guma, signala automobila, koraka milijuna, bučom metra, glazom iz otvorenih prozora, krivicama trgovaca, zvonom tramvaja, udarom kiše na asfalt. Grad je bučna, višeglasna simfonija, u kojoj svaki zvuk je dio partiture. Umjetnici, pisци, glazbenici, režiseri uvijek pokušavali su zabilježiti ovaj glas. Oni su preveli zvuk u ritme džaza, očaj u književni monolog, razgovor prohodnika u dijalog na slici. Kako umjetnost odražava akustiku megapolisa? Raspituju četiri modusa gradskog glasa.

Monolog: grad kao isповest jedinke

U velikom gradu čovjek često ostaje sam sa sobom. Tlaka oko, ali nema ni jednog s kim bi se razgovorio riječima. Ta akustična izolacija rodila je monolog — unutarnji glas, koji zvuči jače od uličnog buka. U književnosti je klasičan primjer — "Zapiski iz podzemlja" Dostojevskog ili romanovi Franca Kafke, gdje junak hodinja po bezljudnim ulicama, razgovarajući sa sobom. U poeziji to su pjesme Alexandra Bloka ("Noć, ulica, fonač, apoteka…") — ne dialog, već zaustavljeni unutarnji plak. U slikarstvu — djela Edwarda Hoppera ("Polučasnici"), gdje likovi sjede u kavani, ali se ne komuniciraju, svaki u svom svijetu. U glazbi — solo klavirske skladbe Erica Satiea, koje je on nazvao "meblarskom glazbom" — zvukovi, koji ne zahtjevaju odgovor. Gradski monolog u umjetnosti je krik samotnosti u bučnoj praznini.

Razgovor: dijalozi na traci

Grad je beskonačan razgovor. Razgovor prodavača i kupca, putnika i taksišara, zaljubljenika na klupi, dva prijatelja, koji su ušli u bar. Ovi kratki, prekidanji dijalozi čine tkivo gradskog života. U književnosti ih su meštrovski predstavio James Joyce u "Ulici", gdje likovi se prepliću rečima, ne slušajući jedan drugoga. U kazalištu — drame Tennessee Williamsa ili Edwarda Albeija, gdje razgovori na verandi ili u kuhinji postaju otisak gradskog života. U kinematografiji — dijalozi Woody Allena, gdje likovi govore istovrijeme, prekidajući se, ali stvarajući iluziju razumijevanja. U slikarstvu — "Krik" Munka? Ne, to je više monolog. A zatim slike Pierre-Auguste RENOIRA ("Bal u Muлен де ла Галетт") — mnogo razgovora, gestova, pogleda. Razgovor u umjetnosti je polifonija, gdje svaki glas ima značenje, ali nitko ne sluječu sasjednika do kraja.

Dialog: kada grad odgovara čovjeku

Ponekad grad ulazi u dialog. Ne ljudi, već sam megapolis: njegova arhitektura, vremenski uslovi, ritmi. Čovjek postavi pitanje, a grad odgovori ehom, svjetoslijem, neizvedivim izokom ulice. U književnosti to je "Sankt Petersburg" Andreja Belogoga, gdje grad je živo biće, koje razgovara sa junakom. U kinematografiji — filmove Mikelangelo Antonionija ("Zatmjenje", "Noć"), gdje likovi hodinja po pustim rimskim ulicama, a arhitektura pritiska, odgovarajući na njihovo molčanje. U glazbi — "Metropolis" Fritza Langa? Ne, to je film, ali glazba Gottfrieda Gumperta stvara dialog mašine i čovjeka. U poeziji — ciklusz "Moskva" Marina Цветаеве, gdje grad se predstavlja kao sasjednik: "Moskva! Kako veliki gostoprimački dom". Dialog čovjeka i grada u umjetnosti je uvijek pokušaj dogovora, pronaći zajednički jezik u kaosu.

Zvuk: akustični kaos kao inspiracija

Ali glavni glas grada je zvuk. Ne melodija, ne ritam, već upravo kaotičan, disonantni zvuk. Guk motora, ljazg tramvaja, zvučnici, kriviči, eho koraka, zvuk stakla, glazba iz stranih prozora. Zvuk izaziva razdori, umorava, ali on isto tako inspirira umjetnike. U glazbi prvi to su osmislili futuristi: Luigi Russolo je napisao "Izjava o umjetnosti zvukova" (1913), gdje je pozvao koristiti zvukove grada u glazbi: bučni zvukovi vlaka, šum para, udar automobila. Kasnije to razvoj je dobio u industrijskoj glazbi (Einstürzende Neubauten), u tehnu (ritmi metra), u embijentu (snimanje uličnog šuma kao glazbe). U slikarstvu — futurizam Umberta Boccionija ("Grad se diže"), gdje je pokret i zvuk prenesen prekidanim formama. U književnosti — roman Johna Dos Passosa "Manhattan", gdje su uštećeni koláži iz novinskih naslova, uličnih izreka, dijelova oglasa. U kinematografiji — gradske simfonije 1920-ih ("Čovjek s kinorežjerom" Dziga Vertova), gdje zvuk grada postao je glazbeni montaž. Zvuk u umjetnosti je ne antimusika, već nova glazba, odražavajuća vrijeme.

Završetak

Glas velikog grada je mnogolik. Može biti tihi monolog jedinke kod prozora, određeni razgovor u preplaćenom autobusu, dialog s kamjenitim zidovima nebodera ili kaotični zvuk, od kojeg zapućuju uši. Umjetnost uvijek je tražila zabilježiti taj glas — ne za to, da bi se od njega izbacio, već da bi ga razumio. Razumio, kako živimo u tom guzu, kako dišemo između metronomičkih koraka, kako ljubimo pod akompanjem sirena. I, možda, razrešivši glas grada, razrešimo i naš vlastiti.

Permanent link to this publication: