Филозofija Gøte: jedinstvo prirode, umetnosti i ljudskog duha

Ime Johana Wolfganga fon Gøte (1749–1832) je poznato svakom obrazovanom ljudu pre svega kao ime velikog pjesnika, dramatурга i stvaratelja nesmrtnog «Fausta». Međutim, Gøte je smatrao svoje prirodoslovne radove jednako važnima kao i književnim. Filozofija Gøte nije abstraktno teoretičarstvo, već živo svijetlo, koje je proizašlo iz njegove umjetničke prakse i dugogodišnjih znanstvenih istraživanja u botanici, optici, anatomiji i mineralologiji.

Priroda kao živo cjelo

Centralna kategorija filozofskog koncepta Gøte je «živo cjelo». On mislio o prirodi ne kao mehaničkom agregatu, podređenom zakonima fizike, već kao ogromnom živom organizmu, prožetom unutarnjim jedinstvom. Ona ne dijeli svog posla, ne razbija svog djela; ona izbacuje ga jednom u potpunoj vezi. Svako njegovo djelo ima svoju vlastitu esencu, svako njegovo pojavi — odvojeno pojam, i ipak sve to čini jedno.

Takovo razumijevanje prirode značilo je odbacivanje vladajućeg u znanosti u 18. vijeku mehanicizma. Gøte je uvjeren da mehanički zakoni ne mogu objasniti tajnu života: lakše bi bilo razumjeti oblikovanje svih nebeskih tijela nego precizno ispitati na temelju mehanike nastanak samo jedne biljke ili gusjenice. Organičke oblike, za razliku od neorganičkih, imaju unutarnju svrhu: u živom organizmu sve dijelove međusobno određuju jedni druge i službe cjelini. Ova intuićija je približavala Gøteu Kantu, koji u «Kritici sposobnosti sudaženja» analizirao upravo taj aspekt života.

Metamorfoza i «prarastanje»

Verhunje znanstvenih istraživanja Gøte postala je njegova morfologija biljaka i životinja. On je tražio to zajedničko, što se skriva za beskonačno raznovrsnost organičkih oblika. Tako, u botanici je došao do ideje «prarastanja» (Urpflanze) — nekog unutarnjeg prototipa, po kojem priroda stvara sve raznovrsnost konkretnih biljaka. Listovi, cvjetovi, prašnici — to, po misli Gøte, nisu izražno različiti organi, već rezultat metamorfoze (preobrazbe) jednog i istog osnovnog organa — lista.

U anatomiji je otkrio međučeljusnu kost kod čovjeka (dokazujući tako njegovo rođenje sa životinjama) i formulirao ideju pозвоночного черепа — teoriju, prema kojoj kosti glave nastaju rezultatom sražavanja i preobrazbe pозвонков. Ova ideja je predugovala svom vremenu i postala važan doprinos razvoju evolucionarne morfologije.

«Nježna empija» i fenomenologija Gøte

Gøte je razvio poseban metod poznavanja, koji je sam nazvao «nježna empija» (zarte Empirie). Svrha njega je da se tako duboko zaglavi u proučavanje konkretnog pojavi, tako pažljivo sakupi i usporedi sve njegove manifestacije, da na kraju unutrašnje poznaje zakon koji ga proizvodi. Najviše bi bilo razumjeti da je sve faktičko već teorija. Ne traži ništa iznad fenomena; oni sami su učenje.

Ovaj metod je postao prethodnik moderne fenomenologije. Umjesto da kreira apstraktna objašnjenja «iza» pojavi, znanstvenik mora postići intelektualno kontempliranje, kod kojeg se u jednom pojedinačnom faktu otkriva sveobuhvatna ideja. Takoav pristup organski spaja strogu pažljivost znanstvenika s intuicijom umjetnika. Zato je Gøte smatrao da je znanost i umjetnost procesi, srodni po svom karakteru.

«Odbacivanje Newtona» i učenje o boji

Najsporniji i najmonumentalniji znanstveni rad Gøte postalo je njegovo «Učenje o boji» (Zur Farbenlehre, 1810), koje je smatrao glavnim djelom svog života. U njemu je Gøte ušao u polemiku s njućtonovom optikom. Ako je Njućton objasnio boju kao rezultat razlaganja bijelog svjetla, Gøte je izšao iz prvostupnosti percepcije boje ljudskog oka.

On je izdvojio tri osnovna čista boje — žutu, plavu i crvenu, — i analizirao bojne kontraste i harmonije iz psihološke i estetske perspektive. Gøte je uveo pojam «prafenomena» (Urphänomen) — u optici je postalo nastanak boje na granici svjetla i tame. Iako je fizika odbacila teoriju Gøte kao nenaучnu, ona je našla živu odgovor kod umjetnika i filozofa. Šopenhauer je nazvao «Učenje o boji» najvažnijim djelom ikada napisanim o umjetnosti slikarstva; radovi Gøte o boji visoko su cijenili veliki fizičari 20. vijeka — Werner Heisenberg i Max Planck.

Panteizam, spinozizam i principi stvaranja

Tražeći svjetovnozrenčevsku podršku, Gøte se obratio filozofiji Benedikta Spinoze. Od njega je prihvatio ideju panteizma — odijeljenja Boga od prirode. Gøte nije mogao prihvatiti kršćanskog transcendentnog Boga; bliže mu je bila ideja da je Božanstvo imanentno prisutno u svakom prirodnom pojavi. Međutim, njegov panteizam nije bio statičan, već dinamisan — on je Spinozu dopunio idejom razvoja.

Gøte je primjetio da život svih pojavi podložan je interakciji dva suprotstavljenih početaka. Ove principe je nazvao «uzdizanjem» (Steigerung) i «polarnošću» (Polarität). Polarnost je napor za razdvajanje i suprotstavljanje (polusi magneta, pozitivno i negativno električno). Uzdizanje je stalno kretanje od jednostavnog do složenog, od niskih oblika do viših. Interakcija ovih dviju sila stvara neprestano razvoj i obnovu svijeta. Život, po Gøteu, je vječni sukob i vječni sintezu suprotstavljenih.

Čovjek i kultura: od «Bure i natiska» do klasicizma

Evolucija filozofskih pogleda samog Gøte odrazila se u njegovom djelu. Rani period «Bure i natiska» (Sturm und Drang) je apologija osjećaja, genijalne ličnosti, prava umjetnika na bunot protiv uobičajenih normi. «Stradanja mladog Vertera» (1774) je manifest ovog perioda, gdje heroj, pokretan hipertrofičnom osjećajnošću, postaje nesposoban izdržati sudar s prosom života.

Međutim, putovanje u Italiju (1786–1788) označilo je duboki preokret u njegovom svijetlozrenju. On dolazi do tako nazvanog «vejmarskog klasicizma». Sada je najviša vrijednost za njega ne odvjetni bunot, već harmonično ravnoteža osjećaja i dužnosti, slobode i potrebe. Umjetnik za Gøte nije samo izrazitelj subjektivnih strasti, već stvaratelj, sposoban otkriti u kaosu pojavi вечne, objektivne oblike ljepote.

Ova zrela filozofija našla je svoje potpuno realiziranje u tragediji «Faust» — glavnom djelu njegova života. Put Fau斯塔 je put od besplodnog književnog znanja do žive prakse, od egotskog uživanja do društveno korisne aktivnosti. Tako je on, koji svaki dan ide na borbu za život i slobodu, zaslužen za život i slobodu — proključuje finalni monolog Fau斯塔, podvezujući rezultate traženja ljudskog smisla.

Nasleđe i značenje

Filozofija Gøte je imala ogroman utjecaj na europsku misao XIX i XX vijeka. Njegove ideje o morfologiji i metamorfozi postale su temelj za biološke koncepte, pripremivši zemlju za darvinizam. Njegovo učenje o boji je proživjelo renesans u umjetnosti i psihologiji. A njegova pjesnička djela, njegovo postojanje kao univerzalnog genija postala su simbol sintеза znanosti i umjetnosti, prema kojem se strivi moderna kultura.

Filozofija Gøte je most između romantizma i klasičnog racionalizma, između umjetničke intuicije i znanstvenog istraživanja. Ona uči vidjeti svijet cjelokupno, razumjeti svako pojavi kao dio velikog živog procesa i naći u samom središtu stvarnosti duhovno početak.

Permanent link to this publication: