Čovjek i vrijeme: gdje zapravo živimo

Uzvičimo, da smo navikli misliti da živimo u sadašnjosti. Ovaj trenutak — sada, kada čitate ove redove. Ali ako se pozorno pogledamo, sve postaje složenije. Svakako se krećemo u prošlost, uvek bježimo u budućnost, a samo rijetko, slučajno, otkrivamo se ovdje. Dakle, gdje zapravo živimo? U jednoj od tri vremenske zone ili u svim ujedno? I što znači \"živjeti\" u ovom kontekstu?

Sadašnjost koja ne postoji

Strogo rečeno, sadašnjost trenutka ne postoji. Neurobiolozi kažu da je naše osjećanje zadržano oko 80 milisekundi — uvijek smo malo u prošlosti. Fizici dodaju: vrijeme je četvrto dimenzija, a \"sada\" je samo točka na liniji. Ne možemo sagrijediti sadašnjost, jer je već postala prošlost kad smo ju osjetili. I još tako, osjećamo je kao nešto stvarno. To je paradoks ljudskog svijesti: živimo u iluziji sadašnjosti koju stvara naša memorija i očekivanje.

Ali ako sadašnjost ne postoji, što postoji? Postoji samo prekid. Mjerenje koje nestaje kad se pojavljuje. Možemo biti u njemu samo kad ne pokušavamo ga zadržati. Zato je meditacija, sport, kreativnost, ljubav — stanja u kojima vrijeme nestaje. Prestajemo ga mjeriti i jednostavno smo. Ali to je više izuzetak nego pravilo. Uobičajeno ne živimo u sadašnjosti — živimo krajem nje.

Prošlost kao temelj ličnosti

свakaj od nas je suma svog sjećanja. mi smo to što sjećamo. naš karakter, naše strahove, naše želje, naše reakcije — sve to je oblikano prošlošću. vraćamo se u prošlost svaki put kad sjećamo, analiziramo, uspoređujemo, žalimo se ili se ponosimo. prošlost ne odlazi, ona je uvijek s nama. ona je poput rukavca koji nosemo, čak kad ne primjećujemo njegovu težinu.

Ali živjeti u prošlosti znači biti je zatvorenik. nostalgija, krivica, osvete, neobradene rane — sve to nas vezuje za ono što već nije. ponavljamo događaje koje ne možemo promijeniti, opet i još jednom, poput zaevane ploče. to nije život, to je reprodukcija. čovjek koji živi u prošlosti ne vidi sadašnjost i ne gradi budućnost. on je zastao, dok vrijeme nastavlja ići. i to je jedna od najčešćih oblika neprirodnog postojanja.

Budućnost kao motor straha i nade

čovjek je jedino biće koje zna o smrti. I to znanje nas orijentira na budućnost. planiramo, stvaramo predviđanja, bojimo se, nadamo se, sanjamo. budućnost je projekcija našeg svijesti. živimo u njemu svaki put kad mislimo o tome što će biti. igramo scenarije, pripremamo se za teškoće, očekujemo radosti.

živjeti u budućnosti znači biti stalno u napjetosti. očekujemo kad će sve biti u redu, kad ćemo postići cilj, kad će biti lakše. ali budućnost nikada ne dolazi. ona je uvijek pred nama. zato ljudi koji žive budućno često se osjećaju nesretno: oni žive za ono što ne postoji. oni ne primjećuju današnji dan, jer on im se čini samo stopnjom za nešto veće. ali ako se ne naučimo cijeniti stopnje, put gubi smisao.

čovjek koji živi budućno je poput strele koja leti, ali nikada ne doseže cilj. on uvijek \" još ne\". i to je također oblik bijega od sebe. od sadašnjosti koja traži pozornost.

čovjek živi u svim tri vremenima

u stvari, ne biramo jedno vrijeme — uvijek smo u tri. sjećamo se prošlosti, projektiramo budućnost, i djelujemo u sadašnjosti. ti tri tokovi postoje ujedno. problem nije u tome da bismo izabrali jedno, već da pronađemo balans. previše prošlosti — zaglavimo se u tužbi. previše budućnosti — postajemo nervozni. preko malo sadašnjosti — prestajemo osjećati život.

Mudrost nije u tome da bismo odustali od prošlosti ili budućnosti, već da ne dopustimo da ih oni zasjenjuju sadašnjost. sadašnjost je točka sakupljanja. to je mjesto gdje se prošlost i budućnost sreću. samo ovdje možemo birati. samo ovdje možemo djelovati. samo ovdje možemo biti slobodni. mi nismo obavezni živjeti u jednom vremenu. možemo naučiti prebacivati se između njih svjesno, poput alata.

Postoje prakse koje pomažu vratiti se u trenutak: disanje, promatranje tijela, fokusiranje na osjećaje. ali postoje i prakse koje pomažu raditi s prošlošću (terapija, dnevnik) i s budućnošću (planiranje, vizualizacija). sve to su dijelovi jednog cijelog. važno nije gdje živimo, već kako to činimo. slobodno ili pod prisilom? svjesno ili automatski?

završetak: živimo u intervalu

čovjek je most između onoga što je bilo i onoga što će biti. naš život je interval između memorije i nade. ne možemo živjeti samo u sadašnjosti, jer nemamo organa koji bi osjetili vrijeme drugačije. ali možemo naučiti biti više prisutni. možemo naučiti ne bijegati od sebe kroz prošlost ili budućnost. sadašnjost je jedino mjesto gdje možemo promijeniti naš život. a prošlost i budućnost su njegove sjene. one su važne, one su potrebne, ali one ne bi trebale zasjeniti svjetlo.

Permanent link to this publication: