Krštenje u djelima ruskih pjesnika "Zlatnog stoljeća": od obreda do simbola

Uvod: Religiozni simbol u doba religioznih iskopavanja

Tema Krštenja (Božanstva) u pjesni "Zlatnog stoljeća" (prag XIX–XX stoljeća) prestaje biti isključivo konfesionalnom i pretvara se u moćan, mnogogranan kulturalni i filozofski simbol. To je bilo vrijeme intenzivnih duhovnih pretraživanja, sinteza kršćanstva s pагanizmom, mistikom i estetizmom. Obred vodosvjetljenja, javljenje Isusa narodu i očiscenje vodom postaju metaforama za izražavanje ključnih ideja doba: kreativnog preobrazovanja, duhovnog preobraženja, susreta s drugom stranom i tragičkog razloma doba.

Aleksandar Blok: Krštenje kao preduvjet katastrofe i očiscenja
Za Aleksandra Bloka, centralnu ličnost doba, tema Krštenja je duboko lična i eshatološka. U njegovom svijetu obred gubi domaću ugodnost; to je mističnost na rubu apokalipse.

«Vrbice» (1906): Na prvi pogled, to je svjetlo, gotovo folklorni prikaz predpraznične sjetnje. Međutim, u kraju se pojavljuje uzbudljiv, proročanski obraz: «Zarutra ću prva / Za svetog dana / … / Pogledam, kako sunce ću se izdignuti, / Tonuti u bezdini nebа». «Bezdina nebа» je i krsna proruba (iordanija), i metafora za nadolazeći istorijski prekid. Krštenje ovdje je točka prekida, gdje radost obreda graniči s mističnim užasom.

Ciklus «Strašni svijet» i kasnija lirika: Obraz krsnog hlađa i leda postaje kod Bloka simbolom duševnog ocepljenja, «nedviznosti», koja ga je skovala u «strašnom svijetu» posloznice. U pjesmi «K Muzi» su redovi: «I takav me silom privlači, / Da sam spreman za molvu, / Da bih govorio za molvu, / Da si dovela anđele da me privuku u noćnom času». Sobлазn anđelima je složena, gotovo koscunski metafora, koja postavlja u sumnju čistotu bilo kojeg «božanstva». Za Bloka krsna voda je više ledena kupelja, u kojoj se isprobava, a ne očišćava duša.

Interesantan činjenica: Blok je bio svjedok slavnog «Krsnog čuda» 1906. godine u Petrogradu, kada je tijekom vodosvjetljenja na Njevi ispod carskog baldahača led iznenada trusnuo, a svećenik je gotovo pao u vodu. To događanje mnogi su srednjovjekovnici smatrali za loše proročanstvo za dinastiju. Blok bi mogao vidjeti u tome zrimko oblikovanje svoje intuikcije o trščini koja prolazi kroz temelje «strašnog svijeta».

Andrei Beli: Simbolička mističnost i sofijologija

Za Andreja Belog, teoretičara simbolizma, Krštenje je složena simbolička konstrukcija, povezana s njegovim sofijološkim (ucenje o Sofiji-Pravoćnosti Božjoj) i antroposofskim iskopavanjima.

U njegovim ranim pjesmama («Zlato u lazuri») motivi Božanstva se miješaju sa sunčanim simbolikom. Krsna voda postaje «lazurom», koja raspolaže granicama između nebа i zemlje, što podsjeća na ideju preobrazovanja materije. To nije samo obred, već kosmičko događanje, trenutak javljenja duhovnog sunca.

U kasnijem djelu, prožet utjecajem antroposofije Rudolfa Steinerа, krsnji oblici mogu se tumačiti kao etape duhovnog posvećenja, inicijacije. Ledena voda iordanije je simbol teške ašezе, nužne za probijanje do višeg znanja.

Tako da kod Belog Krštenje gubi konkretno-židovski kontekst, postajući apstraktni simbol nadolazećeg preobrazovanja svijeta kroz kreativnost i duhovni trud.

Osip Mandelštam: Arhitektura obreda i «kršćanstvo kulture»

Za Mandelštama, pjesnikom-akmeistom, koji cijeni «rič-plavtvo» i materijalnu konkretnost kulture, Krštenje je prvo i najviše veličanstveni istorijski i arhitektonski obred, koji je oblikovao duh ruske državnosti i narodne vjere.

«Vrbna nedjelja svetog…» (odlomak): Iako je pjesma posvećena Vrbnom vjeronocu, u njoj se pojavljuje moćan obraz, važan za razumijevanje njegovog stajališta o religioznim praznicima: «I Božanstva dan prije, / I vječni svetci». Krštenje za Mandelštama je dio «vječnih svetaca», to je neizmijenljiv kulturalni kalendar, ukorenjen u istoriji. Za njega je važna ne mistična, već istoriosofska i estetska strana: slavost čina, spajanje carske vlasti i crkve, narodno slavlje.

Njegovo stajalište je blisko Puškinovom: obred kao javlenje narodnog duha. Voda se osvećuje ne samo molitvom, već i samom vjekovnom tradicijom, koja je postala plavtvo kulture. Krsni hlad u tom kontekstu je zdrava, jasna stuja, koja zakaljava narodno tijelo, a ne simbol metafizičkog užasa, kao kod Bloka.

Sergej Esenin: Pagansko Božanstvo i seljački mit

Esenin, pjesnik «izjebanskog kosmosa», stvara, možda, najunikalniji obraz Krštenja, koji spaja pravoslavni obred s drevnim pагanskim osjećanjem.

U pjesmi «Krštenje» («Vot ono, glupo sreće…») praznik je prikazan očima seljačkog dječaka. Ključni obraz: «I, nađući u suguropima rupu, / Približi se prorubi hmeljanom, / Da se pridruži svijetu / Po-sobacijem ledenoj vodom». Ovdje nema visokog bogoslovnog. ima primitivno, gotovo životinjsko pridruživanje svijetu kroz ledenu vodu. Obred postaje činom slijevanja s prirodnom silom, rodom s pагanskim oblijevanjima.

Krsna noć kod Esenina je vrijeme kada se stvara granica između kršćanskog i dohrišćanskog. U njegovoj poemi «Inozija» on ipak izaziva kršćanski raj, ali sam bunot stoji na arhetipskoj želji za novim «krštenjem», novom javljenju Boga — ali već u obliku slobodnog, prirodnog, «plavog» boga. Tako da je eseninsko Krštenje obred vraćanja do mitoloških korijena, gdje voda osvećuje ne blagoslovljenjem, već samom svojom prvobitnom životvornom snagom.

Zinaida Gippius i Innokentij Annenki: Tragična refleksija
Za Zinaidu Gippius, dekadentnu pjesnikicu, religiozne teme često su obojene tonima egzistencijalnog sumnje. Njezva pjesma «Blizina» («Volim ja maglu Tvoje noći…») se može tumačiti i u ključu Božanstva: susret s Bogom je mučan i nejasan, poput pokušaja razgledati nešto u kromišnoj tame. Krštenje kao jasno javlenje za nju problematično je; to je više bolesno očekivanje nesostignutog otkrića.

Innokentij Annenki u svojoj pjesmi «Petrograd» izražava zimski gradski pejzaž, gdje «žuti par petrogradske zime» i «zlovi žuti snijeg» stvaraju osjećaj udusenosti. U tom kontekstu spominjanje o «zautrenjama i obednjama» (uključujući, po umolčanju, i krsne službe) zvuči kao bespomoćna pokušaja raspršiti taj otrovni mag, kao ritual, koji već nije sposoban očistiti i preobrazovati zastojevi, mrtvi svijet.

Završetak:

Obraz Krštenja u pjesni "Zlatnog stoljeća" razbio se na mnoge tumačenja, koja odražavaju glavne suparničnosti doba:

U Bloka — to je eshatološki rub, obred na rubu bezdine, mješavina straha i nade.

U Belog — apstraktni simbol nadolazećeg duhovnog preobrazovanja svemira.

U Mandelštama — kulturalno-istorijski fenomen, dio «vječnih svetaca» narodnog života.

U Esenina — pагanski-stihijski čin slijevanja s prirodom, preobrazovanje kršćanstva kroz prizmu seljačkog mita.

U Gippius i Annenki — predmet tragične refleksije, znak izgubljenog jasnosti vjere.

Spaja ih jedno: Krštenje više nije samo praznik. To je alat poezije, ogledalo, u kojem se odražava tuga po izgubljenoj cjelosti, želja za novim otkrićem i sumnje o velikim istorijskim potresima, kojima je bilo sudbino postati «ledenom kupeljom» za cijelu Rusiju.

Permanent link to this publication: