Хайдеггер o vremenu: kada sati nisu glavni

Martin Heidegger, jedan od najuticajnijih filozofa XX veka, preokrenuoše naše shvatanje vremena. Za njega, vreme nije samo sekvenca «sada». To je fundamentalna struktura našeg postojanja. Ne samo da smo u vremenu — mi smo vreme. Ali upravo zbog toga možemo padeći iz njega, izgubiti se u burli, a možemo, suprotno tome, osvojiti istinitost koja se nalazi izvan svakodnevnog vremena. Njegova filozofija je pokušaj razumeti kako vreme nas čini ljudima i kako možemo prestati biti njegovim robovima.

Vreme kao horizontal postojanja

Heidegger počinje sa pitanjem: što znači «biti»? I odgovara: biti znači biti u vremenu. Ali ne u fizičkom, objektivnom vremenu satova i kalendara. Za njega postoje dva tipa vremena: «vulgarno» (linearno, izmerivo) i «ekzistencijalno» — vreme koje živimo kao našu vlastitu život. Ovo vreme ne teče ravnomjerno. Ono se stješka u strahu, produžava u znoju, nestaje u radosti. Vreme nije fon, već sam tekstura našeg iskustva.

Heidegger uvođe pojam «biti-као-смерти». Mi smo postojni tijelni bića, a upravo naša končanost daje našem životu oštrinu. Da bismo bili besmrtni, vreme bi izgubilo smisao. Možda bi odložili sve na kasnije. Ali znamo da smrti ne izbjeći, i ovo znanje čini svaki trenutak vrijednim. Biti istinito znači živjeti s ovom svijestšću, ne bijeći od nje u svakodnevnicu.

Tako, vreme kod Heideggera nije vanjska okvira, već unutarnja struktura našeg postojanja. Ne samo da imamo vreme, nego smo vreme. I stoga naše odnos prema vremenu određuje naš odnos do nas samih.

Tri modusa vremena: prošlost, budućnost, sadašnje

Za razliku od linearne modele, Heidegger vidi vreme kao jedinstvo tri ekstaza: prošlosti (biti-već-bilo), budućnosti (biti-prema-sebi) i sadašnjosti (biti-pri). Budućnost za njega je primarna: uvijek se usmjeravamo prema naprijed, projektujemo se, mi smo to što još nismo postali. Prošlost je ono što nas već odredilo, ali smo ga mogli preosmisliti. Sadašnjost je susret sa svijetom, ali postaje istinitom samo kad je otvorena budućnosti i prošlosti.

Ovo shvatanje vremena uništava uobičajenu šemu «prošlost-sadašnjost-budućnost» kao linearnu sekvencu. Sve vreme postoji ujedno u našoj egzistenciji. Uvijek smo već u budućnosti (zato što se usmjeravamo), uvijek već u prošlosti (zato što noseći naš iskustvo) i uvijek u sadašnjosti (zato što djelujemo). Biti ljudski znači održavati ovo trostruko kretanje.

Ako zaglavimo u jednom od modusa, gubimo istinitost. Na primjer, ako živimo samo prošlošću — zaglavimo se u nосталгiji. Ako samo budućnošću — živimo u strahu. Ako samo sadašnjosti — postajemo površni. Istinito postojanje je balans koji zahtijeva stalno napora.

Das Man i bijega od vremena

Heidegger uvođe pojam «Das Man». To je način postojanja kada živimo ne našom životom, već životom «kao svi». Radimo to što je prihvaćeno, mislimo to što je prihvaćeno, govorimo to što je prihvaćeno. U ovom stanju izbjegavamo susret sa našim vremеном. Ne mislimo o smrti, ne postavljamo pitanja o smislu. Jednostavno živimo, kao automati, u toku svakodnevnosti.

U ovom stanju vreme postaje «praznim» — jednostavno ga popunjavamo, kako bismo ne ostali sami sa sobom. Zaposleni smo u poslovima, ali ne živimo. Bojimo se tišine, jer u tišini se čuje vreme. I ovo bijega od vremena je glavni način nepodobnog postojanja.

Zato prvi korak ka istinitosti je svijest da bijemo. Da se bojimo samotnosti, bojimo se slobode, bojimo se misli o smrti. I kad prestanemo bijeti, ulazimo u dijalog sa vremеном. Počinjemo živjeti ne po rasporedu, već po smislu.

Bezvremje: kada izlazimo iz toka

Što je bezvremje u filozofiji Heideggera? To nije zaustavljanje vremena u fizičkom smislu. To je stanje istinitog prisustva. To je trenutak kada prestanemo biti robovima prošlosti i budućnosti i potpuno otvaramo se sadašnjosti. Ali ovo sadašnjost nije pasivna — ona je aktivna, ona je izbor. Bezvremje je egzistencijalni proboj, kada prestanemo biti dio «ljudi» i postajemo sami.

To može se dogoditi u trenucima dubokog straha, kada se sruše sve iluzije. Može se dogoditi u kreativnosti, kada zaboravimo o vremenu. Može se dogoditi u ljubavi, kada osjećamo vječnost u trenutku. To nije bijeg od života, već ulaz u njegovu istinsku dubinu. Heidegger ne daje recepta kako doći do bezvremja. On samo ukazuje na smjer: idi do sebe, ne biji se, ostaj u pitanju.

Bezvremje nije komfort. To je uznemiravanje, ali uznemiravanje koje čisti. To je strah, ali strah koji probuđuje. To je samotnost, ali samotnost koja povezuje sa bitjem. I upravo to stanje Heidegger smatra istinitim postojanjem.

Heidegger danas: zašto je to važno

U 21. veku živimo u ubrzanom vremenu. Ne nadahujemo se novostima, dедлайнами, ažuriranjima. Često smo zauzeti, ali osjećamo prazninu. Heidegger objašnjava zašto se događa: izgubili smo vezu sa egzistencijalnim vremem. Živimo u «vulgarnom» vremenu, izmjeravajući život satovima, i zaboravili smo da je vreme našе vlastito bitje.

Vratiti se do sebe znači zaustaviti. Ne fizički, već egzistencijalno. Postaviti se pitanje: zašto živim? Tko sam sada? Što biram? To može biti strašno, ali to je jedini način izvući se iz trka. Heidegger ne obećava srećnost. On obećava istinu. I ta istina može osloboditi.

Permanent link to this publication: