Haidinger o vremenu: kada sati nisu glavni

Martin Haidinger, jedan od najuticajnijih filozofa XX veka, preokrenuoše naše shvatanje vremena. Za njega, vreme nije samo sekvenca \"sada\". To je fundamentalna struktura našeg postojanja. Ne samo da smo u vremenu, mi smo i vreme. Ali upravo zbog toga možemo pasti iz njega, izgubiti se u buši, a možemo, suprotno tome, pronaći istinitost koja se nalazi izvan svakodnevnog vremena. njegova filozofija je pokušaj razumeti kako vreme nas čini ljudima i kako možemo prestati biti njegovim robovima.

Vreme kao horizont biti

Haidinger počinje pitanjem: što znači \"biti\"? I odgovara: biti znači biti u vremenu. Ali ne u fizičkom, objektivnom vremenu satova i kalendara. Za njega postoje dva tipa vremena: \"vulgarno\" (linearno, merljivo) i \"ekzistencijalno\" — vreme koje smo živimo kao našu vlastitu život. Ovo vreme ne teče ravnomjerno. Ono se stješka u strahu, produžava u dosadnosti, nestaje u radosti. Vreme nije fon, već sam tkiva našeg iskustva.

Haidinger uvođe pojam \"biti-ka-smrti\". Mi smo postojimo kao vremenski bića, a upravo naša končanost daje našem životu oštrinu. Da bismo bili besmrtni, vreme bi izgubilo smisao. Mi bismo mogli odložiti sve na kasnije. Ali znamo da smrti ne izbjeći, i ovo znanje čini svaki trenutak vrijednim. Biti istinito znači živjeti s ovom svijestšću, ne bijeći od nje u svakodnevnicu.

U time, vreme kod Haidingera nije vanjska okvir, već unutarnja struktura našeg postojanja. Ne samo da \"imamo\" vreme, mi \" smo\" vreme. I zato naše odnos prema vremenu određuje naše odnos prema sebi.

Tri modusa vremena: prošlost, budućnost, sadašnjost

U odnosu na linearnu modelu, Haidinger vidi vreme kao jedinstvo tri ekstaza: prošlosti (biti-već-bivšim), budućnosti (biti-ispred-sebe) i sadašnjosti (biti-prim). Budućnost za njega je primarno: uvijek se smjeramo unaprijed, projektujemo se, mi smo to, čime još nismo postali. Prošlost je to, što nas već odredilo, ali možemo ga preosmišljavati. Sadašnjost je susret sa svijetom, ali postaje istinitom samo kad je otvorena budućnosti i prošlosti.

Takovo shvatanje vremena uništava običnu šemu \"prošlost-sadašnjost-budućnost\" kao linearnu sekvenцу. Sve vreme postoji jednovremeno u našoj egzistenciji. Uvijek smo već u budućnosti (zato što se smjeramo), uvijek već u prošlosti (zato što noseći naš iskustvo) i uvijek u sadašnjosti (zato što djelujemo). Biti ljudski znači održavati ovo trostruko pokretanje.

Ako zaglavimo u jednom od modusa, gubimo istinitost. Na primjer, ako živimo samo prošlošću — zaglavimo se u nostalgi. Da li samo budućnošću — živimo u strahu. Da li samo sadašnjosti — postajemo površni. Istinito postojanje je balans koji zahtijeva stalno naporanje.

Das Man i bijega od vremena

Haidinger uvođe pojam \"Das Man\". To je način postojanja kad živimo ne našom životom, već životom \"kao svi\". Radimo to što je prihvaćeno, razmišljamo to što je prihvaćeno, govorimo to što je prihvaćeno. U tome stanju izbjegavamo susret sa našim vremenu. Ne razmišljamo o smrti, ne postavljamo pitanja o smislu. Jednostavno postojimo, kao automati, u toku svakodnevnosti.

U tome stanju vreme postaje \"praznim\" — jednostavno ga napunjavamo, da nismo ostali sami sa sobom. Zaposleni smo, ali ne živimo. Bojimo se tišine, jer u tишini se čuje vreme. I to bijega od vremena je glavni način nepodnovitog postojanja.

Zato prvi korak ka istinitosti je osvjetljenje, da bijemo u bijegu. Da bijemo bojeći se samostalnosti, bojeći se beznadje, bojeći se misli o smrti. Kad prestanemo bijeti u bijegu, ulazimo u dijalog sa vremenu. Počinjemo živjeti ne po rasporedu, već po smislu.

Bezvremje: kada izlazimo iz toka

Što je bezvremje u filozofiji Haidingera? To nije zaustavljanje vremena u fizičkom smislu. To je stanje istinitog prisustva. To je trenutak kad prestanemo biti robovima prošlosti i budućnosti i potpuno otvaramo se sadašnjosti. Ali to sadašnjost nije pasivna — ona je aktivna, ona je izbor. Bezvremje je egzistencijalni preokret, kad prestanemo biti dijelom \"ljudi\" i postajemo sami sebe.

To može se dogoditi u trenucima dubokog straha, kad se sruše sve iluzije. Može se dogoditi u kreativnosti, kad zaboravimo o vremenu. Može se dogoditi u ljubavi, kad osjećamo vječnost u trenutku. To nije bijeg od života, već ulaz u njezinu istinitu dubinu. Haidinger ne daje recepta kako dostići bezvremje. On samo upućuje smjer: idi do sebe, ne biji se sebe, ostaj u pitanju.

Bezvremje nije komfort. To je strah, ali strah koji čisti. To je strah, ali strah koji probuđuje. To je samostalnost, ali samostalnost koja povezuje sa bitišćem. I upravo to stanje Haidinger smatra istinitim postojanjem.

Haidinger danas: zašto je to važno

U 21. vijeku živimo u ubrzanom vremenu. Ne zadovoljavamo vijesti, rođake, nadolazeće događaje. Svakako smo zaposleni, ali osjećamo prazninu. Haidinger objašnjava zašto se događa: izgubili smo vezu s egzistencijalnim vremenum. Živimo u \"vulgarnom\" vremenu, mjerimo život satovima, i zaboravili smo da je vreme naše vlastito biti.

Povratiti se do sebe znači zaustaviti. Ne fizički, već egzistencijalno. Postaviti se pitanje: zašto ja živim? Tko sam sada? Što biram? To može biti zastrašujuće, ali to je jedina način izvući se iz trka. Haidinger ne obećava sreću. On obećava istinu. I ta istina može osloboditi.

Permanent link to this publication: