Stvaranje像тогolika u književnosti: od romantičnog junaka do žrtve sustava

U književnosti je lik ljudi oduzeta za rad prošao dugačak i komplicirani put. Od skoro biblijskog prokleta «u potu lica svog ćeš jehati kruh» do romantičnog olova stvorca, od tragične figure koja gori na službi do ironičnog portreta uredskog radnika čiji život je podređen deadlineima i korporativnoj etici. Književnost je uvijek bila ogledalo, u kojem je društvo promatralo svoje strahove i idealе. I odnos prema laborom je, zapravo, odnos prema samoj ideji rada, njegovom smislu, vrijednosti i granicama. Kako se ovaj obraz mijenjao i što on kaže o nama danas?

Od biblijskog prokleta do protestantske etike

Tijekom mnogih stoljećа rad je perceivao kao kazna. Biblijski pričа o izgnanju iz Rajа je utvrdio ideju da rad znači iskupiti greh. U srednjovjekovnoj književnosti je trudoljubiv junak često bio mnah ili zanatlija, čiji rad je bio služba Bogu, a ne samocilj. Pravo pozivanje je molitva i kontemplacija, a ne suitna djelatnost. Međutim, s dolaskom Novog vremena, posebno nakon Reformacije, odnos prema radu se kardinalno mijenja. Protestantska etika, slavljena Maksom Weberom, proglašava rad ne prokletstvom, već pozivom, formom službe Gospodu. I književnost postupno počinje osvajati novog junaka — čovjeka za kojeg rad postaje smisao života.

U romanima 18. stoljećа vidimo trgovce i poduzetnike, čiji je posjedovanje posla već ne osuđuje, već postaje predmetom pohvale. Defo, Swift, a zatim i Balzak stvarajulike ljudi koji graduju svoje blagostanje isključivo zahvaljujući neustanim radу. Njihov trudogolizam je put do uspjehа, priznanja, samorealizacije. Međutim, već u tim ranih likovima je zaključena dvojnost: za vanjskim uspjehom često se krije samostalnost, gubitak ljudskih poveznica, moralna gluhota.

Romantični junak: stvaralaštvo kao oduzeta

Epora romantizma uveze novu dimenziju u obraz trudogolika. Sada to nije samo trgovac ili zanatlija, već umjetnik, znanstvenik, pjesnik — stvaratelj koji radi u stanju ispastnosti, granicima s bezumijem. Njegov rad nije služba, već žrtva. On se isporučuje svom poslu bez ostavštine, i često ta samootuda vodi ga do smrti. Sjetimo se junaka Balzaka — umjetnika Frenhofera ili znanstvenika Klaasa, koji završe sa smislu svog strasti za absolutom. Ili goethevskog Fausta, koji potpisuje ugovor s demonom radi znanja, radi mogućnosti stvarati. Romantični trudogolik je figura tragična, gotovo mitična. Njegov rad je njegova sudbina, i on ne može se od nje odreći, čak ako ga ona ubije.

Ovaj obraz je ostao dugotrajan u književnosti. On hrani naše predstavljanje o geniju, koji je dužan patiti, koji je dužan biti oduzet. I iako ga obožavamo, takođе se predosteravamo od njegove sudbine. Njegov život je upozorenje: rad ne bi smio potiskivati čovjeka u cjelini.

Realizam: trudogolik kao žrtva okolnosti

U književnosti 19. stoljećа, posebno u ruskoj klasičnoj književnosti, obraz trudogolika dobiva društveno značenje. To već nije mitični stvaratelj ni uspješni poduzetnik, nego maleni čovjek koji je prisiljen raditi do izнемogućenja, kako bi preživio. Čehovski junaci — učitelji, liječnici, službenici — rade ne po pozivu, već po potrebi. Njihov rad ne donosi im radosti, već ih iscrpuje. U priči «Spavati želi» vidimo djevojčicu-njegovu koja radi do izgubljivanja svijesti, i to već nije samo umor, već oblik društvenog nasilja. Ovdje je trudogolizam ne izbor, već prokletstvo. On uzima čovjeku ljudsku dostojanstvenost.

U ovoj tradiciji trudogolik nije junak, već žrtva. On ne bira svoju oduzeta, on se podređuje njoj. Njegov život je niz beskonačnih obaveza iz kojih nema izlaska. I ovaj obraz postaje jako živuchim, posebno u književnosti o ratu, o povojnom obnovi, o sovjetskim petogodišnjicama, gdje je čovjek samo zvijezdicu u velikoj mašini.

Modernizam: egzistencijalni krug trudogolika

U 20. stoljeću, s dolaskom modernizma, obraz trudogolika postaje još kompleksniji i dvosmišljen. Kafka nam pokazuje službenika koji radi ne za život, već za to ne osvijestiti se o besmisli svog postojanja. Njegov trudogolizam je način za izbjegavanje egzistencijalne praznine, popuniti vrijeme tako da se ne suoči sa sobom. U tom smislu postaje oblik samozamane, a trudogolik postaje čovjek koji se boji tišine i slobode.

U književnosti egzistencijalizma (Camus, Sartre) junaci često su pred izborom: raditi za preživjeti, ili odustati od besmiselnog rada za istinitost. Rad ovdje je dio absurda koji treba ili prihvatiti, ili preći. Trudogolik u ovom kontekstu je lik koji je izgubio sposobnost biranja, on samo izvodi program, i to ga čini gotovo mehaničkim bićem.

Suvremena proza: ironija i deheroizacija

Danas književnost nastavlja osmišljavati obraz trudogolika, ali s ironijom i čak s sarkazmom. Postmodernistički romani, uredske sagе, korporativne antiutopije prikazuju nam uredske radnike koji već ne vjeruju u smisao svog rada, ali nastavljaju raditi, jer ne znaju kako inače. Njihov trudogolizam je oblik konformizma, način uključiti se u sustav. Oni nisu vrući za ideju, oni su samo zaposleni. I to ih čini žrtvama već ne društvene, već kulturološke normе koja nam navija identitet kroz profesiju.

U takvim romanima kao što su «Korporacija» ili «Ured», trudogolik se prikazuje kao komični lik, čiji je trudogolizam izgleda nelепо na pozadini praznine njegovog života. Smijemo se nad njegovim deadlineima i prezentacijama, ali iza tog smijehа je strah: ne li ćemo biti na njegovom mjestu? Ironija suvremene književnosti raspadanja mita velikog rada, ali ne predlaže ništa osim lagane tužnosti.

Psihološki profil: što stoje iza ovog oblika

Književni likovi trudogolika, unatoč njihovoj raznovrsnosti, otkrivaju zajedničke osobine. To su ljudi s visokom unutarnjom anksijom, za koje rad postaje način za zatupljivanje te anksijе. Oni često imaju probleme u osobnim odnosima, jer ne mogu prebaciti se. Oni cijene kontrolu i ne izdržavaju neizvjesnosti. Njihova oduzeta je zaštitu od kaosa. Takove psihološke dubine čine književne likove tako živim. Pisatelji ne samo opisuju ponašanje, već pokazuju unutarnji svijet, motivе, strahove koji pokreću njihove junake.

Moderni pisci sve češće izvlače na prvo mjesto unutarnji sukob: između želje za uspjehom i potrebe za mirom, između karijere i obitelji, između obaveze i sreće. Trudogolik prestaje biti jednostavna figura — postaje složen, dvosmišljen lik, čiji borba sa sobom ga čini bližim čitatelju.

Završetak

Obraz trudogolika u književnosti je prošao put od prokleta do poziva, od heroizma do žrtvovanja, od trage do ironije. Svaka epoha je stvorila svog trudogolika, odražavajući u njemu svoje vrijednosti i strahove. Danas živimo u svijetu u kojem je kult uspjehа i učinkovitosti još uvijek snažan, ali književnost nam predlaže složenije, manje idealizirane portrete. Ona nam pokazuje da iza vanjskog blagostanja često se krije praznina, a iza oduzete — strah. I možda je glavna zadaća književnosti ne dati nam zaboraviti da rad je samo dio života, a ne život sam.

Permanent link to this publication: