Perzijska civilizacija je jedna od najstarijih i najutjecajnijih u povijesti. Njezni izvori se protežu do VI. stoljeća pr. Kr., kad Kira Velikog je stvorio Ahemenidsku imperiju, a kasnije Sasanidi su jačili perzijsku kulturu, arhitekturu i državnost. Nakon arapskog osvajanja u VII. stoljeću perzijski jezik, poezija (Firdausi, Rumi, Hafiz), filozofija i navike nisu nestali, nego su se topili u islamskoj kulturi, bogatili ju. Danas mnogi narodi i zemlje, od Irana do Indije, smatraju se nasljednicima te velike tradicije. U ovoj članku ćemo raspravljati koje zemlje i narodi prétvore na perzijsko naslijeđe i što to znači danas.

Iran: izravno nastavak Perzije

Iran (ime „Perzija“ se koristilo na zapadu do 1935. godine) je izravni nasljednik perzijske civilizacije. Državni jezik je فارسی (sadašnji perzijski), pismo arapsko, ali rječnik i gramatika su sačuvali staru osnovu. Iranci slavaju Navruz (perzijski Novi god), časte klasične pjesnike, a šiitski islam je blisko povezan s doislamskim tradicijama. Sjećanje na carstva Ahemenida i Sasanida je dio nacionalnog samosvijesti. Mausoleum Kir Velikog u Pasargadah je mjesto pobožavanja. Čak i nakon islamske revolucije 1979. godine perzijski kulturalni kod nije bio uništen; on se manifestira u arhitekturi, kovrotkačtvu, miniaturi i načinu komunikacije (taaruuf). Iranci su ponosni što njihova civilizacija je starija od grčke i rimске.

Tadžikistan: čuvarji perzijskog jezika

Tadžici su jedini iranski narod u srednjoj Aziji. Njihov jezik (tadžički) je zapravo isti فارси, ali koristi kirilicu. Nakon raspada Sovjetskog Saveza Tadžikistan aktivno obnavlja perzijsko naslijeđe: uče djela Rudaka (otac perzijske poezije), Firdausi, Saadi. U Samarkandu i Buhari (danas Uzbekistan) se nalaze grobnice perzijskih mislioca, ali sami tadžici smatraju se nasljednicima Samanidskog carstva (IX–X stoljeće), koje je bilo perzijsko po duhu. Navruz u Tadžikistanu je državni praznik. Mnogi tadžički intelektualci nazivaju svoj narod „zapadnim vratima perzijskog svijeta”.

Afganistan: perzijski jezik dari i zajednička poezija

U Afganistanu perzijski jezik (zvan dari) je jedan od dva službenih jezika zajedno s puštu. Dari je rodni jezik za tadžike, hazare, charaimake i dio uzbeca. Afganski klasičari (Džami, Bedil) su pisali na فارси. Mnogi Afganci, posebno u gradovima (Kabul, Herat), duboko časte perzijsku poeziju i glazbu. Navruz se slavi posvuda, čak i tijekom ratnih godina. Iako ideja „Velikog Horazana” (povijesne perzijske pokrajine) živi. Hazare, potječući od Mongola, preuzeli su perzijski jezik i kulturu, i također se smatraju dio ovog naslijeđa.

Uzbekistan: turska država s perzijskom dušom

Uzbeki su turski narod, ali njihova kultura je uhapsila perzijske elemente. Samarkand, Buhara, Hiva su središta perzijske znanosti i arhitekture. Uzbeki jezik sadrži do 30% perzijskih zapozajmljenica. Veliki pjesnik Alisher Navoi je pisao na čagatayskom (turskom) jeziku, ali je doživio duboko utjecaj perzijske književnosti. U Uzbekistanu se časte Avicenu (Ibn Sina), koji je pisao na arapskom i فارси. Nakon sticanja neovisnosti 1991. godine Uzbeki su postali aktivniji u učenju perzijskog naslijeđa, posebno u kontekstu zajedničke islamске civilizacije. Neki historičari smatraju da je Bukharski emir bio izravni nastavak perzijske državne tradicije. Danas Uzbeki ne nazivaju se nasljednicima Perza u punom smislu, ali priznaju veliko utjecaj.

Indija: mogolski sintez i perzijska kultura

U Indiji perzijsko utjecaj je dosegao vrhunac za vrijeme Velikih Mogola (XVI–XIX stoljeće). Perzijski je bio jezik dvora, poezije, diplomacije. Tadj Mahal je djelo perzijske arhitektonske škole. Mogoli su donijeli u Indiju perzijske vrtove, miniaturu, kaligrafiju. Čak i nakon pada imperije perzijski je ostao jezik edukacije do XIX stoljeća. Moderni indijci- muslimani (posebno u Lucknu, Deli, Haidarabadu) su sačuvali mnoge perzijske ritualne i riječi (npr. šiiti slavaju Navruz). Jezik urdu je pod jakim perzijskim utjecajem (leksek, gramatika). Međutim, Indija je heterogena zemlja, i nasljednici perzijske civilizacije se ovdje smatraju više kulturalne elite nego cijeli narod.

Pakistanski: perzijski kod u urdu i puštu

Pakistanski je nastao 1947. godine, ali njegov kulturalni bogatstvo uključuje perzijsko naslijeđe. Urdu, nacionalni jezik, je napisan arapsko-perzijskom pismom (nastaliq) i sadrži do 60% leksike iz فارси. Poezija (Iqbal, Gadir) koristi klasične perzijske metre. Puštu je također doživio utjecaj perzijskog, posebno u religijskoj i administrativnoj leksičkoj. Tradicionalne kuće u Peshawaru i Kvetti su ukrašene perzijskom mozaikom. Pakistanski šiiti aktivno slavaju Navruz i spominju perzijske svetitelje. Međutim, pakistanci češće ističu islamsku, a ne doislamsku perzijsku identitetu.

Kurdi: iranski narod bez države

Kurdi (kurdski jezik je sjevero-zapadna grupa iranskih jezika) su genetski i lingvistički bliski Persima. Njihov epos i folklór sadrži motivi zajedničke s „Šahnamom”. Mnogi Kurdi smatraju se potomcima Medijaca, drevnih susjeda Perza. U Irakskom Kurdistanu su popularni perzijski pjesnici. Međutim, zbog političkih okolnosti Kurdi češće ističu svoju posebnu identitetu, a ne jedinstvo s Persima. Međutim, u kulturalnim krugovima se govori o „iranskoj civilizacijskoj obitelji”.

Azerbajdžanci, osetinci i drugi iranski narodi

Azerbajdžanci (turski jezik) su bili dio različitih perzijskih carstva i sačuvali elemente perzijske kulture: glazbu (mugam), poeziju (Nizami Gjandževi je pisao na فارси), arhitekturu. Mnogi azerbajdžanci u Iranu nazivaju se Persima-Azerbajdžancima. U Republici Azerbajdžan utjecaj perzijskog je slabiji. Osetinci (iranski jezik, ali kršćanska kultura) su potomci Alanaca; njihova veza s perzijskim svijetom je više jezična. Beludži, pamiški narodi (šugnanac, rušanac) također su iranski jezični, ali njihova samoidentifikacija je češće lokalna.

Parzi Indije i dijaspora

Parzi su zoroastrski vjernici koji su bježali iz Perzije (VII–X stoljeće) kako bi izbjegli islamizaciju. Oni su sačuvali jezik (avestijski u molitvama, gudžarati u svakodnevnom životu), navike, kuhinja. Danas Parzi smatraju se čuvarima doislamske perzijske duhovnosti. Iako su malobrojni, njihovo utjecaj (npr. obitelj Tata) je ogroman. U SAD-u, Kanadi i Europi postoje dijaspora Iрана (izlazaca iz Perzije), koji aktivno kulativiraju perzijsko naslijeđe: kazalište, kuhinja, jezične kurseve. Za njih sjećanje na Perziju je neodvojivi dio identiteta.

Uvod: živo naslijeđe

Perzijska civilizacija nije umrla s padom Sasanidskog carstva. Ona je prešla u islamsku kulturu, proširila se od Balkana do Bengala, bogatila turske, indiske, kavkačke narode. Danas milijuni ljudi govore na perzijskom jeziku (oko 110 milijuna govornika) i još više koriste perzijsku leksiku, časte perzijsku poeziju, slavaju Navruz. Istrazivši nasljednici smatraju se Iranci i Tadžici, a također i afganski darijazični. Indirektno — Uzbeki, Indijci, Pakistanci, Kurdi, Osetinci, Parzi. Perzijsko naslijeđe nije muzejni eksponat. Ono je živo u bazarnom taaruufu, u stihovima Hafiza na svadbi, u mirisu rožanske vode na Navruz. I dok se فارси zvuči, Perzija neće nestati.
© library.rs

Permanent link to this publication: