Tradicija nosilaca olimpijskog plamena: plameno, koje povezuje epohe

Kada se sveto plameno na glavnoj areni Olimpijskih igara upali, gledatelji zамиraju. Ovaj plameno nije samo svjetlost. To je nit, prodata kroz tisućljetja, od drevnih oltara Egejske Grčke do hipermodernih stadiona. To je simbol čistote, borbe, mira i ljudskog duha. Ali iza tog trenutka stoji dugačka i zapanjujuća povijest, u kojoj se miješaju mitovi, politika, tehnologija i iskren vjerovanje da sport može ujediniti svijet.

Drevni korijen: plameno kao božanski dar

U drevnoj Grčkoj plameno nije bio samo vjetar. Bio je svet. Grci su vjerovali da je plameno ljudima darovao titan Prometej, koji je plameno ukradao od Zeusa. Taj mit je postao osnova za mnoge ritualove. U Olimiji, kod oltara hramova, stalno je gorio sveti plameno. Prije početka antičkih Olimpijskih igara ga su zagrijali u hramu boginje Her. Žrtvice su sa pomoću posebnog vuglatega ogledala fokusirale sunčeve zrake i zagrijale plameno, koje su zatim dostavili u Ateni. To je bio znak početka miračkog premira, ekheke, koje je proglašeno na vrijeme natjecanja.

Tada još nije bilo nosilaca plamena u savremenskom smislu. Plameno je jednostavno gorio, simbolizirajući prisutnost bogova i neprekidnost tradicije. Ali sama ideja — da plameno nosi u sebi sakralnu silu i povezuje ljude s višim silama — je sačuvana na stoljeća. I kad je u kasnom 19. stoljeću baron Pierre de Coubertin zamislio obnoviti Olimpijske igre, želio je vratiti i taj drevni simbol.

Obnova plamena: Amsterdam-1928

Prvi put u povijesti savremenskih Olimpijskih igara sveto plameno je upalilo nad stadionom 1928. godine u Amsterdamu. Tada još nije bilo etape. Plameno je jednostavno zagrijalo u čaši, smještenoj na glavnoj areni. Ideja je pripadala nizozemskom arhitektniku Janu Wilsu, koji je projektirao tu čašu. Ali plameno, kao i u drevnosti, je dobio od sunca. To je bio simbolički žest, ali nije imao tog dramatizma koji ima danas štafeta. Plameno je gorio na stadionu, ali njegov put do njega nije bio javnim ritualom.

Rođenje štafete: Berlin-1936

Prava tradicija nosilaca plamena rođena je 1936. godine, kad su Olimpijske igre primiti Berlin. Tada, po inicijativi generalnog sekretara organizacijskog odbora Carla Diema, je prvi put provedena štafeta olimpijskog plamena. Dim je inspiriran slikama na antičkim vazama, gdje su drevni grčki atleti nosili fakle. Ali ima i drugu stranu ove priče. Njemačka tog vremena je bila nacistička, i štafeta je postala dio propagandističke mašine. Organizatori su željeli povezati Treći rajh s veličanom drevne Grčke, koristeći plameno kao simbol sukcesije.

Međutim, upravo tada je rođen format koji danas znamo. Plameno je zagrijalo u Olimiji od sunčevih zraka s pomoću parabolskog ogledala. Zatim je fakel otpošljen na put. Prvim nosilac plamena u povijesti je postao grčki student Konstantinos Kondillis. On je probjelio svoj kilometar, prenosivši plameno sljedećem trkaču. Štafeta se protezala više od tri tisuća kilometara: kroz Grčku, Bugarsku, Jugoslaviju, Mađarsku, Austriju, Čehoslovačku i Njemačku. U njoj je sudjelovalo 3422 nosilaca plamena, svaki od kojih je preoborio ravno jedan kilometar.

Zimski plameno: Oslo-1952

Godine 1952. tradicija je prešla i na zimski Olimpijskih igre.[reference:19] Organizatori igara u Oslo su odlučili da sveto plameno treba gorjeti i na snegu. Međutim, zimski štafeta je imala svoju osobinu. Ona je započela ne u grčkoj Olimiji, već u norveškom selu Morgedal — rodnom mjestu skijaškog sporta. Plameno su zagrijali od kамиna u kući-muzeju pionira skijaškog sporta Sandre Nордхейma. Tek kasnije, do 1994. godine, tradiciju su unifikirali: plameno za zimski igre su također zagrijali u Olimiji, a zatim ga su dostavili u zemlju domaćina.

Nosilci plamena: čast i odgovornost

Biti nosilac plamena — posebna je čast. To pravo se daje ne samo poznatim sportašima, već i običnim ljudima koji su pridonijeli razvoju sporta, kulture ili dobrotvorne djelatnosti. Svaki nosilac plamena nosi svoj vlastiti, imenovan fakel. U stvari, za razliku od širenog mišljenja, u štafeti se prenosi ne sam fakel, već plameno. Nakon završetka svog etapa, nosilac plamena može ostaviti taj fakel za sebe na sjećanje — i za mnoge to postaje najcijenijija relikvija u njihovom životu.

Dizajn fakela mijenja se od Olimpijade do Olimpijade. Svaka zemlja domaćin pokušava stvoriti nešto jedinstveno, što odražava njihovu kulturu i tehnološke postignuća. Fakeli mogu biti dugi i krati, od aluminija, zlata, drva ili čak ugljikovog vlakna. Na primjer, fakel za igre u Albertvillu 1992. godine je imao duljinu samo 41 centimetar, a za Olimpijade u Lillehammeru-1994 su izradili fakel skoro dva metra. Ali pri svim razlikama imaju jednu zadaću: nositi plameno pod svim vremenskim uvjetima. Savremeni fakeli dizajnirani su tako da plameno ne gasi od vjetra ili kiše, a kao gorivo često se koristi mješavina propana i butana.

Putovanje plamena: od zemlje do kosmosa

Štafeta olimpijskog plamena dugo je prestala biti samo trčanje. Za gotovo stoljeću, plameno je putovalo najnevjerojatnijim načinima. Ga je prevozili na avionima, vozovima, automobilima, na indijanskim kanuima i čak na dromedanima. Godine 1976. Kanadci su otišli još dalje: oni su pretvorili energiju plamena u radijski signala, prenesli ga iz Atina u Montreal, a tamo su ga sazgli s pomoću lasera.

Godine 2000. pred igrama u Sydneyu, plameno je na nekoliko minuta bilo potopljeno pod vodu kod Velikog barijera: dajveri su ga nosili pod vodom, koristeći posebne fakle koji gorijo čak i u vodnoj sredini. Godine 2008. pred pekiškim Olimpijadom, plameno je prevozio na tradicionalnoj kineskoj džunku. A godine 2014. pred igrama u Sočiju, plameno je čak bio u otvorenom kosmosu, što je postalo prava tehnološka sasvim. Štafeta 2004. godine, pred atinskim igrama, je bila prva svjetska: trajala je 78 dana, preobila 78 tisuća kilometara i prošla kroz svi kontinente.

Simbolizam: više nego samo sport

Olimpijski plameno nije samo lijepa tradicija. On nosi u sebi duboki smisao. On simbolizira čistotu, borbu za savršenstvo, mir i prijateljstvo između naroda. On nas podsjeća na drevno premirje koje se proglašavalo tijekom igara. Iako danas svijet još uvijek nije idealan, čin da plameno putuje kroz granice, ujedinjujući ljude različitih kultura i vjeroispovjesti, je moćan simbol nade.

Ceremonija zagrijavanja u Olimiji — to je ritual koji ostaje nepromijenjen kroz desetljeća. Jedanaest aktresi, odjevenih u antičke odjeće, predstavljaju žrtvice. Najviša žrtvica izgovara molitvu Apollonu i Zeusu, a zatim s pomoću vuglatega ogledala zagrije plameno. Ako je dan maglen, koristi se plameno, zagořeno tijekom jedne od repeticija. To plameno zatim se stavi u posebnu kapsoalu i pošalje na put. On ne gasi do zatvaranja igara.

Tradicija u 21. stoljeću: novi izazovi

Danas štafeta olimpijskog plamena se suočava s novim izazovima. Ona je postala veliko logističko i financijsko događanje. Ponekad se kritizira zbog prekomjerne komercijalizacije. Ali organizatori pokušavaju sačuvati duh tradicije. Štafeta sve češće uključuje etape koje prolaze kroz obične gradove i sela, tako da plameno može vidjeti što više ljudi. Volonteri, sportaši i obični građani nose ga s ponosom, shvaćajući da su dio nečega većeg.

Svake četiri godine svijet zамиra u očekivanju trenutka kad će fakel pojaviti na glavnom stadionu. Ime onoga kojem će pripasti čast zagrijati olimpijsku čašu, drži se u najstrožem tajnosti do posljednje sekunde. To je trenutak — kulminacija mnogomjesečnog putovanja koje ujedinjuje kontinente i podsjeća nas da smo svi jedna planeta.

Završetak

Tradicija nosilaca plamena — to je živa povijest. Ona je započela s mitom o Prometeju, obnovljena je 1928. godine, dobila oblik 1936. godine i nastavlja se razvijati danas. Ona je uzbrla i svjetlo i tame: propagandu nacističke Njemačke i iskrenu radost milijuna ljudi koji su trčali s fakelom u rukama. Ali najvažnije — ona je sačuvala svoju esencu. Olimpijski plameno je podsjećanje na to da sport može biti snažniji od politike, da je moguć mir, čak kada oko nas je kaos, i da svatko od nas može preneti svoj vlastiti plameno nade.

Permanent link to this publication: