Porazdanje. Ovo je riječ koju sportaši mrze više nego ozljede. Pažiti u finalu, promašiti na zadnjoj minuti, ne uzeti visinu. Reakcija na poraz je lakmusov papir karaktera. I ona je različita kod svih učesnika procesa: najboljeg sportaša, njegovog trenera, pristaša i obitelji. Raspravljamo o psihologiji neuspjeha.

Sportaš: od groma do prihoda

Prva reakcija je negacija. «To nije moglo dogoditi», «Me su zasudili», «Sudija je pogriješio». Zatim gnjev (loma raketu, udara po gori, plače u garderobi). Trgovina («ako bih ne bio zarazio...»). Depresija («Ja sam ništavac»). I tek zatim prihoda: «da, poražio sam, treba raditi dalje». Neki prolaze godinama kroz fazu prihoda. Profesionalci, kako pravilo, prebacuju brzo — kroz 15-20 minuta nakon utakmice. Oni znaju da se samobičenje ne mijenja rezultat. Ali postoje i oni koji psihološki propadaju nakon velikog poraza (npr., gimnastičarka koja je pala s breta na Olimpijadi, završila karijeru).

Trener: vanjsko mirno i unutarnja burja

Trener nema prava pokazivati očaj. On mora doći, objaciti, reći «ništa strašno, to se događa». Čak i ako unutar sebe vrući. Trener zna da će njegova reakcija odraziti na tim. Glavno je ne obesčavati trud sportaša. Ne reći «ti nisi spreman, ja sam rekao». Umjesto toga: «razmotrimo greške, napravimo zaključke». Zadatak trenera je brzo prebaciti pažnju na budućnost. Ako on sam padne u isteriku (švira butile, oštrči sudjeve), gubi autoritet. Nakon poraza trener često jedan zatvara se u uredu, kako bi sam proživio svoju bol u samotnosti.

Pristaše: od agresije do tišine

Reakcija pristaša može biti različita. Sportски pristaše (ne huligani) mogu klapsati timu, čak i ako poraženi, — za samoodanu. Ali mogu i oslušati i otići 5 minuta prije kraja. Na društvenim mrežama počinje val kritike: «trener u odstavku», «igrači nisu ništa sposobni». Pristaše-ekstremisti mogu organizirati borbu s pristašama pobednika, zapaliti vozilo, uništiti kavani. Takve reakcije hrane osjećaj nespravednosti i stado instikt. Najadекватniji pristaše iste večeri pišu u javnosti: «Mi s vama, dečki, idući put će proći».

Obitelj: tiha luka ili dodatni pritisak

Za sportaša poraz kod kuće može biti teži nego na stadionu. Majka može reći: «Ja sam rekla, nemoj ići u taj sport». Žena (muž) — «Opet si poražio, a novca nema». Djeca — ne razumiju zašto otac je ljut. U idealu obitelj je sklonište. Majka priprema pitu, kaže: «Ti si mlad, kćerko, a te natjecanja su glupost». Žena tiho obacuje. Djeca ne postavljaju glupih pitanja. Ali tako nije uvijek. Ponekad obitelj povisuje stupanj pritiska, i sportaš se osjeća dvostranim neuspješnikom: poražio i podvelo bližnjih. Zato mnogi sportaši specifično ne zovu kuću nakon poraza dok ne ohladne.

Kako preživjeti poraz: metode sportских psihologa

Ne potiskivati emocije (dati se pokričati u podušku, raskomaditi novinu). Napraviti pauzu (ne ulaziti u društvene mreže, ne čitati vijesti). Prebaciti se na hobbi (ribolov, kino, razgovor s prijateljima izvan svijeta sporta). Naći pozitiv: «Nemam ozljede, ja sam zdrav». Analizirati greške: zapisati na papir što napraviti drugačije. Ne osuđivati sudjeve i konkurente — to je završna ulica. Nakon 2-3 dana vratiti se na trening, započeti s laganim.

Poraz nije kraj. To je početak novog uzlaza. Povijest zna tisuću primjera, kada su sportaši pobedili na Olimpijadi nakon poraza. Glavno je pravilna reakcija. I podrška onih koji su uz tebe.

Permanent link to this publication: