— Zdravo, roza. Ti danas posebno lijepa si. Kako ti uspijevati očuvati taj carstveni izgled, kada oko tebe je toliko korov i burze?

— …

— Često dolazim do tebe, kada je teško na duši. Ne znam, hoćeš li me čuti. Ali tvoji listići, tvoj stablo, tvoji šipovi — oni su poput priče koju možeš razrešavati beskonačno. Gledam na tvoj cvjetničić. On još je zatvoren, ali već se osjeća — unutar se rađa čudo.

— Želiš li da znam, što je strah? — odgovara mi tišina. — Pogledaj na moje šipove. To je moja zaštitu. Ali svaki dan rizikujem da se otvorim, da bi netko ili nešto mogao dotaknuti moju srž.

— Da, šipovi... I ja sam otrosio svoje. Od obida, od izdaje. Ali oni ne pomažu, već samo odbijaju. Kako se odlučuješ da se otворiš?

— Dovjeravam sunцу. I utrocnoj rozi. I vetru. Ponekad dolazi sadovnik i izreže me. Ali i tada sam zadovoljan onaj koji me drži u rukama. Strah nestaje, kada razumiješ: tvoja ljepota nije samo za tebe. Ona je za to da je daruju.

— Teško je dati se, kada je unutar praznina.

— A pogledaj u svůj korijen. Sjećaš li se, od kuda si rodio? Iz zemlje koja mirišu kišom. Iz sjemenja koje se nije bojalo tame da probiće se do svjetla. Rastao si. Stojis. To li nije razlog za sreću?

— Često se uspoređujem s drugim rožama. U njihovim su listićima veće, boja svjetlija. A kod mene…

— U tebi je jedinstven nijans. Nema dva jednaka rože. I ne postoji «pravilna» roza. Postoji samo tvoja. Pogledaj na svoje lišće. Čak sa paутinom, čak sa kapljicom kiše koja teška kao suza. Ti si. I to je čudo.

— Ali što da radim s šipovima? Oni rane one koji žele približiti se.

— Šipovi su granice. Ne svatko zaslužuje tvoju dubinu. Ali ako netko je spreman izdržavati učinke da dođe do tvoje srži — to je tvoj čovjek. Ne odvrtaj se. A onima koji se boje, možes dati pogled ili lagani aromat izdaleka.

— Ali ti nikada ne želiš biti ne roza, nego, primjerom, ružičica? Da svi te ljube, izrežeš me i zagonetaš?

— Ljubiti sve je delo neba. Ja sam izabrala put carice. To je samostalnost. Ali u njemu je svaka istina. Ne cvetem za sve, već za onaj koji umije očekivati i vidjeti.

— Hvala ti. Postalo mi je lakše. Polio bih te.

— Ne brini. Svega posjeduj kraj. I slušaj kako žužžaju pčele. To je također dio života. Ponekad moraš samo biti, a ne govoriti. Kao ja.

— Vratit ću se sutra. Pričat ću ti što se dogodilo.

— A ja raspustim još jedan cvjetničić. Za sada.

Što smo shvatili iz ovog razgovora

Roza nije samo cvijet. To je zrcalo, u kojem svatko vidi sebe. Njezino milčanje je glasnije od bilo kojih riječi. U burbi zaboravljamo slušati. Slušati tišinu, slušati prirodu, slušati sebe. Razgovor s rožom uči strpljenju: ne možeš prisiliti cvjetničić da se otvori silom. Ne možeš ubrzati sreću. On dolazi kada su spremni i zemlja, i sunce, i kapljica utrocne roze. Često se žalimo na šipove, ali zaboravljamo da su oni dio naše zaštite. Ali ako se pre mnogo zatvoriš, nitko ne će vidjeti cvijet. Izlazi u vrt. Sadi rože. Govorči s njima. Oni neće odgovarati riječima, ali ćeš uslušati više nego u bučnom gradu.

Permanent link to this publication: