Humaniстički nasljednik Dostojevskogovog naslijeđa: zašto njegov tamni genij uči nas biti ljudima

Feodor Mihajlovič Dostojevski — pisac koji se često naziva najtemnijim, najžestokijim, naj «tamnijim» klasikom ruske književnosti. njegovi junaci ubijaju, predate, padaju u bezdnu, gube vjeru i razum. njegove stranice su propite bolom, siromašću, beznadnošću. Činilo se da nema nikakve veze ovaj svet sa humanizmom — učenjem o ljubavi, ljubaznosti i dostojanstvu ličnosti. Međutim, Dostojevski je postao jedan od najgorljivijih i najglađih branilaca ljudske dushe u celoj svetskoj kulturi. njegov humanizam nije sladak, nije sentimentalan, on nastaje u paklu, ali upravo zbog toga on je tako snažan.

Humanizam bez iluzija: čovjek, kakav on je

Što Dostojevski razlikuje od prosvjetitelja 18. veka ili mnogih njegovih sovremnika, koji su vjerovali u progres i razum? On ne idealizira čovjeka. On zna da u čovjeku živi i životinja, i anđeo, i često životinja postaje snažnija. njegovi junaci nisu «dobri siromašnjaci» ni «blagorodni banditi», to su živi ljudi sa njihovom lažljivosti, strahom, ponosom i očajem. Ali upravo u tome leži njegov humanizam: on se ne okrenuje od čovjeka, čak kada je on grozno. On traži iskru u njemu, čak kada ona gotovo isčepa.

Uzmimo Raskolnikova. On ubija staru procentičku, opravdavajući se teorijom o «pravu snažnijeg». Tokom cijelog romana vidimo njegov unutarnji pakao: on se meče, boluje, sviđa se. Dostojevski mu ne daje lako put. Ali u konačnici on mu daruje nadu — kroz Sonju, kroz kršćansko smanjenje. To nije opravdavanje ubojstva, to je utvrđivanje da čak i najpadliji čovjek nije izgubljen za ljubav. Humanizam Dostojevskog je u tome da on odbija smatrati čovjeka potpuno izgubljenim dok je on živ.

Besi kao upozorenje: humanizam bez vere — nije humanizam

U romanu Besi Dostojevski pokazuje što se događa kada čovjek gubi vezu sa višim smislim. To je roman-upozorenje da bezduhovni humanizam, ideje bez moralnog stabla, pretvaraju se u suprotno. Heroji Besova — inteligentci, revolucionari — žele preurediti svet, ali njihovi metodi vode do uništenja, nasilja i smrti. Dostojevski tvrdi: ako nema Boga, tada je sve dopušteno. Ali on ne samo straši bezbožnim — on pokazuje cenu koju plaćaju ljudi za odbijanje sašćudljivosti.

I u tome je njegov humanistički entuzijazam: on želi spasiti čovjeka od same sebe. On upozorava na iskušenje postati «svečudobnim čovjekom», koji ima pravo na život drugih. U tome nastavlja liniju humanizma u njoj najboljem, ne iskrivljenom obliku — ne kao tolerancija prema stranim mišljenjima, nego kao trepetaća privrženost svakoj ljudskoj sudbini.

Idiot: ljepota i sašćudljivost

Knez Mihkin, junak romana Idiot, je, možda, najneobičniji humanist u ruskoj književnosti. On ne propoveda, ne uči, ne kažе kaznu. On jednostavno sašćudi. njegova ljubaznost izgleda gotovo bolesna, njegova nesposobnost da vidi zlo gotovo je glupost. Ali upravo ovaj junak pokazuje što je pravi humanizam: ne teoretska ljubav prema «čovječanstvu», već konkretna ljubav prema konkretnom čovjeku, čak ako je taj čovjek padla žena ili lažljivi egoista.

Mihkin pokušava spasiti Natalju Filippovnu, Aglju, Rogžina — i pati poraz. Svijet je preozbiljan za njegovu čistotu. Ali njegov poraz nije poraz ideje. Dostojevski pokazuje: čak i ako dobro postaje beskorisnim u ovom svetu, ostaje jedino ono što nas čini ljudima. Humanizam Mihkina nije triumfalan, on je tragičan, ali on ne nestaje.

Bratje Karamazovi kao sinteza humanizma

U poslednjem romanu Dostojevskog humanizam dostiže svoj vrhunac. Ovdje nema jednostavnih junaka: svaki od braća — Aljixa, Ivan, Dmitrij — predstavlja dio ljudske dushe. Ivan, sa svojim bunom protiv Boga, — to je intelektualni izazov koji Dostojevski uzima ozbiljno. On ne zataškava njegove argumente, on ih stavi u središte. Ali odgovor postaje «Legenda o Velikom inkvizitoru» — priča o tome da svoboda bez vere pretvara se u ropstvo, a ljubav bez patnje u prazninu.

Konačna scena — govor Aljixe na kamenu, gdje on poziva djece da se sjećaju dobra i zla, života i smrti — to je kvintessencija humanizma Dostojevskog. On ne daje recepte, on ne obećava raj na zemlji. On kaže: «Budite dobri, unatoč svemu zlu sveta». To je teško, gotovo nemoguće. Ali to je jedino što ima značenje.

Humanizam i patnja: zašto Dostojevski tako mnogo govori o boli

Mnogi optužuju Dostojevskog za prekomjernu žestokost. njegovi junaci patiju, muče se, umiru. Ali za njega patnja nije samocel, već put do prozrenja. Kroz patnju čovjek vidi sebe stvarnog, kroz patnju on može na sašćudljivost, kroz patnju on može doći do Boga ili do čovečnosti. Humanizam Dostojevskog ne negira bol — on kaže da bol ne bi smio biti konačnom tačkom.

On pokazuje da čovjek je sposoban na velike postupke samo kad mu boli. Preporod Raskolnikova — to je rezultat njegove unutarnje boli, njegovog očaja. Ali njegovo uskrsnuće takođe počinje sa boli — sa priznanjem svoje krivice, sa prihvaćanjem patnje. Dostojevski vjeruje da čovjek rođen novo kroz mučinu, i to je jedna od najjačih humanističkih ideja u književnosti.

Aktualnost danas: zašto još uvijek čitamo Dostojevskog

Preko gotovo dva stoljeća nakon njegova rođenja Dostojevski ostaje jedan od najčitanijih i najprevodjenijih pisaca sveta. Zašto? Zato što njegov humanizam nije zastario. On govori o stvarima koje ne zavise od doba: o ljubavi i mržnji, o vere i sumnji, o slobodi i odgovornosti. U svijetu u kojem se tehnologije razvijaju, a vrijednosti često se razmijenjuju, Dostojevski nas podsjeća na to da čovjek nije samo biološki objekt ili element sistema. On je ličnost, a njegov unutarnji svet je univerzum koji treba čuvati.

njegov humanizam nije utopija. To je trzevni pogled na čovjeka, ali pogled koji ne gubi nade. On kaže: da, svijet je žestok, da, čovjek može biti lažljiv i slab. Ali on može biti i drugačiji. I izbor je uvijek njegov. U tome je najveći humanizam Dostojevskog: on ostavlja čovjeku slobodu izbora, čak kada su sve okolnosti protiv njega.

Završetak

Humanizam naslijeđa Dostojevskog nije sladka bajka o dobrim ljudima. To je složena, surova, ali duboko ljudska filozofija. On ne kaže da je čovjek dobar. On kaže da čovjek može biti bolji, ako ne odustane. On uči nas tome da čak i u najtemnijem kutu dushe može se naći svjetlo, ako ne prestaje tražiti. njegove knjige nisu prigovor, nego poziv do sašćudljivosti. I dok čitamo njegove stranice, nastavljamo taj razgovor o tome što znači biti čovjekom. I, možda, upravo u tome je glavna moć njegovog humanizma.

Постоянный адрес данной публикации: