Italija i Rusija: dva brega jedne istorije

Italija i Rusija — dvije zemlje, koje, izgleda, se nalaze na različitim krajima Evrope. Ali između njih uvijek je postojala posebna veza — ne samo diplomatčka, već i kulturna, emocionalna, skoro rodствena. Ruski pisac, umjetnici, putnici i politički dejateli su se željeli u Italiju, vidjeli u njoj izvor inspiracije, ljepote i duhovne slobode. Italijanci, u svom redu, nisu jednom našli u Rusiji saveznike, prijatelje i rođake. Taj dijalog traje stoljećima, pretplećući sudbine ljudi, ideje i cijele epohe.

Zoja Paleolog: vizantijska princeza, povezala dvije veličine

Početak ovom kulturalnom mostu postavila je žena. Zoja Paleolog, nećaka zadnjeg vizantijskog cara, 1472. godine postala je ženom moskovskog velikog kneza Ivana III. U Rusiji ju su zvali Sofijom. Ona je donijela na Rusiju ne samo vizantijski grb — dvoglavog orla, već i ideju da je Moskva Treći Rim. Ona je donijela sa sobom italijanske arhitekte koji su počeli graditi kamene crkve u Moskvi. Tako je započelo prvo ulazak italijanskog renesansnog duha u rusku kulturu. Kroz njene vene je tekao krv grčkih cara, a upravo ona je postala poveznica između pravoslavnog Istoča i katoličkog Zapada. Njezino utjecaj je bilo ogroman: ona je promijenila ne samo arhitekturu, već i predstave o vlasti, o dinastičkom braku kao političkom aktu koji povezuje narode.

Rusi u odredima Garibaldija: borba za slobodu kao zajedničko djelo

XX vijek je postao vrijeme kad Italija se borila za svoje ujedinjenje — Risorgimento. I u ovoj borbi su strane italijanskih patriota borili deseci ruski dobrovoljaca. Među njima — knez Lev Šahovski, koji je oblikovao cijeli legion ruskih dobrovoljaca, i Feodor Dostojevski, koji, iako nije sudjelovao osobno, je pisao o Garibaldiju kao heroju bliskom ruskoj duši. Ruski oficeri, revolucionari i jednostavni romanتیci su odlazili u Italiju kako bi se borili za ideju slobode. Oni su bili privlačeni ne samo političkom ciljem, već i duhom italijanskog naroda — strašnom, slobodoljubnom, otvorenom. Garibaldi je postao za njih simbol časti i nevažnosti. Taj iskustvo međusobnog poštovanja je postavio temelj za duboke ljudske poveznice koje su trajale i u sljedećim desetljedima.

Maksim Gorki na Kapri: otok kao sklonište i tvornica

Na početku XX vijeka otok Kapri je postao mjesto molitve ruske intelektualnosti. Maksim Gorki, koji je bio prisiljen napustiti Rusiju zbog političkih progona, doselio se ovdje 1906. godine. Na Kapri su do njega dolazili Lenjin, Lunčarski, Bogdanov, a također i italijanski pisaci i umjetnici. Gorki je radio na svom romanu «Mata», pisao člance, raspravljao o sudbinama revolucije. Italija je postala za njega nešto više nego sklonište, mjesto gdje mogao je volno dihati, sresti jednomisljenike i u isto vrijeme zaglubliti se u kulturu koja mu je bila bliska po dusi. Volio je italijansko more, sunce i jednostavnost života. Svoje utiske je zabilježio u nizu priča «Priče o Italiji», gdje Italija se predstavlja kao zemlja poezije i ljepote, ali također i mjesto društvenih kontrasta.

Nikolaj Gogol: Italija kao druga domovina duše

Gogol je obožavao Italiju. Živio je tamo 1837–1842 godine, u Rimu. Tamo je pisao prvi tom «Mrtvih duša», koji su postali glavni rad njegova života. Zvao je Rim svom «duhovnim domovinom», gdje se je osjećao slobodno od petrogradske bulevarne i cenzure. Italija ga je inspirisala svojom starošću, umjetnošću i posebnim načinom života. Pisao je da «niktako ne razumije Rusiju kao italoanac», i našao je u Italijancima tu otvorenost i iskrenost koju mu je nedostajala kod kuće. Italijanski krajolici, arhitektura, glazba prožimaju njegove pisma i djela. Naučio je italijanski jezik i osjećao se u Rimu gotovo kao domaćin. Italija je postala za njega nešto više nego mjesto, nego stanje duše — mjesto gdje je mogao biti sam.

Italijanske pisma Nikolaja Dobroljubova: pogled kritičara

Nikolaj Dobroljubov, poznati ruski kritičar, također nije ostao nezainteresovan za Italiju. 1860. godine je krenuo na putovanje po Evropi i proveo nekoliko meseci u Italiji. Njegove pisma iz toga su ne bili turističke bilješke, već živi, oštri analizirani pregled italijanskog života. Vidio je i siromaštvo, i ljepotu, i političku napetost. Pisao je o Rimu, Napoli, Firenci sa istom strašću s kojom je pisao o ruskoj književnosti. Za Dobroljubova je Italija bila nešto više nego muzejni eksponat, već živa zemlja koja se borila za svoju identitetu. Njegova pisma su dokument perioda, gdje se sreću dvije kulture: ruska intelektualnost i italijanski narod.

Aleksandar Puškin o Italiji: pjesnik koji nikad nije bio, ali uvijek sanjao

Uzbudljivo, Aleksandar Puškin, najruskiji od pjesnika, nikad nije bio u Italiji. Međutim, pisao je o njoj tako, kao da ju je vidio sa sopstvenim očima. Njegovi stihovi su puni italijanskih motiva: «Venečija», «Vakhijska pjesma», mnogo spominjanja Rimskog carstva, Danta, Petrarke. Sanjao je o Italiji kao zemlji umjetnosti, strasti i slobode. Njegovo neosvojeno putovanje u Italiju je postalo simbol vječitog stradanja za ljepotom. Za Puškina je Italija bila nešto više nego geografija, već ideja — ideja harmonije koju je tražio u poeziji. I ovo stradanje je prešlo cijeloj ruskoj kulturi: čak i ne posjećujući Italiju, mogu ju voljeti i osjećati njezinu prisutnost u svakom stihu.

Ukupan zaključak: dijalog koji se nastavlja

Italija i Rusija — to nisu samo zemlje koje su razmjenjivale diplomatске poruke. To su dva svijeta koji su uvijek tražili razumjeti jedan drugoga kroz umjetnost, književnost, politiku i osobne sudbine. Zoja Paleolog, Garibaldi, Gorki, Gogol, Dobroljubov, Puškin — svi su postali čvorovi u ovoj dugoj lanči, koja se ne prekida. Danas ovaj dijalog nastavlja: ruski umjetnici dolaze u Italiju na stazišta, italijanski režiseri snimaju filmove o Rusiji, pisaci prevode jedan drugoga. Ovo interakcija nije samo obiteljski znanstveni, već živi proces koji obogaćuje oba kulture. Jer, kao što je jednom rekao Gogol, «mi i Italijanci imamo jednu dušu».

Постоянный адрес данной публикации: