Rizičaj. Uobičajeno ga razumijemo kao vjerojatnost neugodnosti. Gubitak novca, zdravlja, vremena, reputacije. Ali za filozofe egzistencijalista i misliocima o životu rizičaj nije samo opasnost. To je biti ljudski postoj. Biti čovjek znači rizikovati. Ne zato jer volimo opasnost, nego zato što autentično živjeti bez rizičaja nije moguće. Bilo koje pravo odluka je skok u nepoznato. Bilo koja sloboda je odgovornost koju se ne može izračunati. Samo rizičaj razlikuje životno postojanje od mehanističkog. I samo kroz rizičaj čovjek postaje onim kojim može biti.
Nietsche je jedan od prvih koji je rehabilitirao rizičaj kao životnu nužnost. On prezire sigurnost i udobnost koji čovjeka očućuju slabim. Za njega rizičaj je volja za snagom, sposobnost prenošenja straha i stvaranja novih vrijednosti. Njegov nadljudski postoj je taj koji zna rizikovati za sebe, koji ne boji se samote i greške. Nietsche vjeruje da većina ljudi živi po inerciji, kao zadnji ljudi koji traže samo komfort. Prava život počinje tamo gdje smo spremni staviti sve na kartu. Rizičaj u Nietschem nije strategija, nego životni obraz. On bira opasnost, jer samo u njoj čovjek provjerava samu sebi i stvara se ponovno. Poznati izraz „Budi tim kojim si” znači točno to: rizičati biti onim kojim si, a ne kopijom drugih.
Kierkegaard radikalizira ideju rizičaja, povezujući je s religioznim izborom. Njegov glavni obraz je „skok vere”. Vjera nije rezultat razmišljanja, već rizičaj koji nema racionalnog obrazloženja. Ne mogući je dokazati postojanje Boga, ali se može rizikovati vjerovati. ovaj rizičaj je principijalno razlikuje od svih drugih: on ne garuči spasenje, čak ni sreću. Ali daje čovjeku autentičnost. Kierkegaard također govori o rizičaju izbora između estetskog i etičkog života. Biraći etiku, čovjek rizikuje gubitak užitka i slobode. Biraći estetiku — rizikuje gubitak smisla. U bilo kojem slučaju izbor je rizičaj. Jedina način za izbjeći ga je ne birati, ali to je i rizičaj, rizičaj provoditi prazan život. Zato Kierkegaard poziva na muđestvo — muđestvo rizikovati i učiniti krajnji izbor, čak i ne znajući gdje će dovesti.
Heidegger ne koristi riječ „rizičaj” često, ali njegova filozofija je prokinuta ovim pojmom. Glavni rizičaj s kojim se čovjek suočava je njegova vlastita smrt. Smrt nije samo kraj, već mogućnost koja otvara pred čovjekom njegovo pravilo postojanje. Dok izbjegavamo razmišljanje o smrti, živimo neautentično, u „das Man” (bezličnom postojanju). Ali kada prihvatimo smrt kao najosobniji, nepredate rizičaj, počinjemo živjeti autentično. Heidegger to naziva „biti-ka-smrti”. To nije strah od smrti, već osviještenje o konačnosti koje nas obespičava za izbor. Rizičaj ovdje nije djelo, već stanje. Rizikujemo svaki trenutak kada odlučujemo biti sami, a ne samo zamjenom u društvu.
Sartre, možda najkategoričniji u shvaćanju rizičaja, smatra da je čovjek apsolutno slobodan, a ta sloboda je glavni rizičaj. Nemamo predodređenu prirodu, stvaramo se svaki trenutak. Bilo koje naše djelo je izbor koji određuje tko postajemo. Ali ne možemo znati posljedice, ne možemo biti sigurni o pravilnosti. To izaziva ustrajali strah koji Sartre naziva „željom”. Rizičaj u Sartru je neodvojiva dio ljudskog postojanja. Ne možemo ga izbjeći. Čak i odbijanje izbora je izbor. Zato rizičaj nije ekstravagantnost, već osnovna struktura postojanja. Biti slobodnim znači biti odgovoran za svoje odluke, čak i ako vode do neuspjeha. Sartre tvrdi da je čovjek proganjen slobodom, a ta proganjenost je najviši rizičaj.
Camus se pristupa rizičaju kroz pojam absurdnosti. Čovjek želi smisao, ali svijet mu ne daje odgovor. Živjeti znači rizikovati bez smisla. Ali Camus ne predlaže ispravljanje smutka. Naprotiv, on predlaže bunu — živjeti protiv absurdnosti, nastaviti tražiti, osjećati, djelovati. Rizičaj ovdje je spremnost prihvatiti absurdnu situaciju i ne se predati. Njegov omiljeni primjer je Sizif, koji uvučava kamen, znajući da će on skočiti. On zna da je njegov trud besmislen, ali nastavlja. U tome i je rizičaj: rizičaj ostati vjeran životu, čak i kada on ne daje osnova za nade.
Marcel, za razliku od mnogih egzistencijalista, naglašava međuljudski rizičaj. Za njega autentično postojanje moguće je samo kroz otvorenost drugome. Ali otvorenost je uvijek rizičaj: moguš dobiti se odbijen, nesisvirno, izdano. Ali bez tog rizičaja nemoguće je ni ljubav, ni prijateljstvo, ni autentično komunikaciju. Marcel suprotstavlja „imenovati” i „biti”. Čovjek koji se fokusira na imenovanje izbjegava rizičaj, jer želi kontrolirati. Čovjek koji izabire „biti” rizičio je biti otvoren — i u tome rizičaju pronalazi sebe. On također govori o rizičaju u odnosu na Boga: vjera nije pokorno znanje, već rizičaj povjerenja, čak i kada nema dokaza.
Unatoč razlikama, svi ovi mislioci se slažu u jedno: rizičaj nije odklonak, greška, izuzetak. To je egzistencijalna nužnost. Biti čovjek znači biti u situaciji rizičaja. Ne možemo potpuno kontrolirati naš život. Ne možemo garantirati uspjeh. Ali ta neizvjesnost čini nas slobodnim. Bez rizičaja nema autentičnosti. Bez rizičaja nema izbora. Bez rizičaja zostajemo samo funkcijama, a ne osobama.
Zato, kada govorimo o rizičaju iz perspektive filozofije života i egzistencijalizma, govorimo o sposobnosti biti. O spremnosti na greške. O sposobnosti djelovati, čak i pod strahom. To je filozofija ne bespjetnosti, već muđestva. Muđestva biti sami u svijetu koji nam ne daje garancije.
Новые публикации: |
Популярные у читателей: |
Новинки из других стран: |
 |
Контакты редакции |
О проекте · Новости · Реклама |
 Сербская цифровая библиотека © Все права защищены
2014-2026, LIBRARY.RS - составная часть международной библиотечной сети Либмонстр (открыть карту) Сохраняя наследие Сербии |
|
Россия
Беларусь
Украина
Казахстан
Молдова
Таджикистан
Эстония
Россия-2
Беларусь-2
США-Великобритания
Швеция
Сербия
