Tradicionalno shvaćanje Rođenja kao umiljive priče o rođenju Mlađenca u stajalici često zasjenjuje njegov najglađi bogoslovski i kosmološki smis. U kršćanskoj dogmatici i liturgijskoj tradiciji Rođenje Isusovo razumijeva se ne kao izolovano događanje, nego kao prvi, odlučujući akt u drami spasenja, početak ontološke vojne protiv smrti. Radost Vifleema nije samo emocija, već proglasavanje pobjede, kojeg korijeni se protežu do same prirode isklesanog Boga.
Ključ za razumijevanje leži u učenju o prvom grehu i njegovim posljedicama. Prema kršćanskoj antropologiji (razvijenoj ocima Crkve, posebno sv. Afanasiju Velikom), grehopadanje Adama je uveo u ljudsku prirodu trvanost i smrtnost. Smrt je postala ne samo biološki kraj, već egzistencijalna tiranija, koja porobljava čovjeka kroz strah (Hebr. 2:15).
Rođenje je odgovor Boga na tu situaciju. Bog Riječ (Logos) prihvaća ljudsku prirodu u cijelosti, osim greha. Ovo prihvaćanje opisano je u slavnoj formuli sv. Grgura Božanskog: «Ne prihvaćeno – ne liječeno, ali ono što se spojilo s Bogom, to i spasava». Isus, «novi Adam» (1 Kor. 15:45), preuzima oštećenu ljudsku prirodu kako bi je izliječio iznutra. Njegovo rođenje je injekcija besmrtnosti u samu tkivu trvanog ljudskog prirodnog tijela. Već u stajalici leži Onaj Tko će dobrovoljno prihvatiti smrt, kako bi smrti oduzeo moć «imaćeg vlasti smrti, to jest diavola» (Hebr. 2:14).
Pravoslavno i katoličko bogoslužbenje Rođenja je ispunjeno slikama pobjede nad smrću.
Tropar praznika: «Rođenje Tvoje, Hriste Bože naš, proziasio je svijet svjetom razuma…» Svjet razuma je svjet istinitog znanja o Bogu i čovjeku, raspršujući mrak neznajnosti i straha smrti.
Kondak praznika (autor – pr. Roman Sladkopjevac): «Deva dnes Presvjetenog rođeću… Jakо Mlađenac, Svečiji prije svih vekova… da idolatrien prestane…» Ovdje se izričito navodi cilj: prestati idолосluženje, najviše forme koga u kršćanskoj perspektivi je roblje smrti i tlačenja.
Rođenjska stihira: «Smrt upotpunio si ešte, rođen od Djeve…» – izričito i neodvratno proglasavanje, zvučeći u dan Rođenja.
Interesantan činjenica: «Bogojavljence» kao sinonim. U ranoj Crkvi (III-IV vekovi) praznik Bogojavljence (6 januara) je ujedinjavao sjećanje Rođenja, Krštenja i časti magova. Glavnom temom je bilo upravo javljanje Boga u tijelu («teofanija») kao početak spasenja. Razdvojavanje praznika nije otuđilo njihov zajednički eshatološki smis.
Klasična ikona Rođenja vizantijskog tipa sadrži nekoliko simbola, koji ukazuju na pobjedu nad smrću:
Počela (vertep): Izražena je kao tamna rešetina, simbol aда, podzemlja i smrti, u koju nizi Svjetlo («Svetlo u tame svetlo» – Jovan 1:5).
Stajalica: Ne samo krmnica, već prinos Gospodnje grobnice. Telo, položeno u stajalicu, predviđa tijelo, položeno u grob. Ali ako će grob biti prazan, tada stajalica već sadrži Onoga, Koji će prazniti grob. To je «pobjeda je već predviđena u samom početku».
Porodne veze (peleni): Teglo pelenanje Mlađenca je već obraz pogrebnih pelen, simbol tlačenja i smrti, koje On dobrovoljno prihvaća, kako bi ih razbio.
Vol i osla (na osnovi proročanstva Izaije 1:3): Simbolizuju Židove i narode, ali ujedno i cijelo stvorenje, koje, prema riječi bogosluženja, «prihvati Spasa» – to jest oslobodi od robljevstva tlačenja.
Odci Crkve su videli u Rođenju početak liječenja čovječanstva.
Sv. Afanasij Veliki u djelu «O vočanju Božanskog Riječi» tvrdio je: «On [Božanska Riječ] se vočio, kako bi mi bili obogaćeni». Vočanje je nužno uslov obogaćenja (teozisa), to jest pristupnosti čovjeka k njetljivom, besmrtnom životu Boga.
Sv. Grgur Niski je učio da je Isus, spojivši se s ljudskom prirodom, kao bi «priveo» joj sjeme besmrtnosti. Rođenje je sjeme, a Vaskrsenje je жатва.
Pr. Simeon Novi Bogoslov je pisao: «Sad, jer se Bog spojio s ljudskim prirodom, ljudi mogu se spojiti s Bogom… i postati pristupnici bogoskoj prirodi i vječnoj životu».
Ova bogoslovска konceptuca duboko je probojala u zapadnu i istočnu kulturu, transformirajući se u umjetnosti i književnosti.
Primer u književnosti: U romanu F.M. Dostojevskog «Bratje Karamazovi» starec Zosima u svojoj predsmrtnoj propovedi govori o ljubavi prema životu, koja pobeđuje strah smrti, i ta misao se korenji u rođenjskoj vjeri: život, javljen u Vifleemskom Mlađenčetu, jačiji je od smrti.
Primer u muzici: Mnogi rođenjski himni, na primjer, «Hark! The Herald Angels Sing» Č. Ueslija, sadrže stavke: «Born that man no more may die, / Born to raise the sons of earth, / Born to give them second birth» («Rođen, kako bi čovjek više ne umro, / Rođen, kako bi uzdignuo sinove zemlje, / Rođen, kako bi im dao drugo rođenje»).
Tako, rođenjska radost nije samo svakodnevno veselje, već eshatološka radost, koja predvještava konačnu pobjedu. Rođenje stavlja smrt u situaciju paradoksa: u svijet dolazi Onaj, Koji rođe se, kako bi umro, i umire, kako bi uspio vaskrsnuti, uništivši smrt iznutra. Stajalica Vifleema postaje položaj za napad na carstvo smrti. Zato u kršćanskom shvaćanju praznik Rođenja je principijalno antisentimentalan. On proglasa da je Bog toliko ljubio svijet, da se sastao u najdubljim njegovim uslovima, u uvjetima trvanosti i ograničenosti, kako bi ih promijenio.
Pobjeda nad smrću počinje ne na praznom grobu ujutro Uskrsenja, već u preplavljenoj počieli Vifleema u noći Rođenja. Svaka rođenjska jelka, svaka upaljena svetica, svaki praznični himn u ovoj perspektivi nisu samo sjećanje o prošlosti, već zastavica, postavljena u samom srcu neprijateljske teritorije, i slavno proglasavanje da posljednje riječ u istoriji čovječanstva pripada ne smrti, već životu, javljenom u Mlađenčetu.
Новые публикации: |
Популярные у читателей: |
Новинки из других стран: |
![]() |
Контакты редакции |
О проекте · Новости · Реклама |
Сербская цифровая библиотека © Все права защищены
2014-2026, LIBRARY.RS - составная часть международной библиотечной сети Либмонстр (открыть карту) Сохраняя наследие Сербии |
Россия
Беларусь
Украина
Казахстан
Молдова
Таджикистан
Эстония
Россия-2
Беларусь-2
США-Великобритания
Швеция
Сербия