Umjetni jezik Nikole Ljескova: «peščuti slova» ruske riječi

Uvod: «pisac za pisce»

Umjetni jezik Nikole Semjonoviča Ljескova (1831–1895) je jedinstveno događaj u ruskoj književnosti, koje su suvremenci često smatrali za «izuzetno» i «naturalsko», a kasniji generaciji su priznali inovativnim i bez analogija. Ljесков je svjesno odbacivao glatki, «školski» književni jezik svog doba, kako bi stvorio živu, polifonsku stijenu narodne i profesionalne riječi. njegovo djelo je velika laboratorija za proučavanje i umjetničko preobražavanje ruskog jezika u svom cijelom društvenom, etnografskom i konfesionalnom raznovrsnosti.

Glavne osobine jezične sustave Ljескova

1. Pripovjedač (glavno otkriće).
Ljесkov je nepriznati majstor pripovjedača, t.e. pričanja, koje imitira ustnu, često narječnu ili profesionalnu govoru pripovjedača. Međutim, njegov pripovjedač nije stilizacija pod folklór, već složen sintez:

Mnoštvo slojeva: U njegovim djelima često nastaje «ramka»: autor «sluša» priču od nekog lika (majstora, monaha, činovnika), čija riječ, u svom suptilnom, može uključivati citate i replike drugih ljudi. To je «rijec u rijeci», koja stvara učinak žive ustne tradicije.

Primjer: U «Levši» (1881) jezik povesti nije govor tulskog majstora, već složena stilizacija pod «narodnu legендu», prenesenu knjižnim čovjekom s mnoštvom neologizama («nimfozorija», «melkoskopa») i namjernom «nepravilnošću» sintakse, što stvara groteski i duboko tragičan učinak.

2. Lexička bogatstvo i «barbarski izrazi».
Rječnik Ljескova je nevjerojatno širok i uključuje slojeve, strani klasičnoj književnosti:

Profesionalizmi i termini: On izvanredno koristio leksiku zanatličara («Očarani putnik» — znanje konjske terminologije), ikonopisaca («Zapamćeni angel» — tehnički termini ikonopisarstva), duhovstva («Soborjani» — cerkveno-slovenski izrazi, kanцелarijski izrazi konsistorija).

Artificijalni neologizmi i narodna etimologija: Ljесkov je volio stvarati nova riječ, često kroz komično preosmišljanje stranih ili književnih («hemopтизin» umjesto «opтизm», «burometar» umjesto «barometar»). To nije greška, već prijelaz, koji otkriva svijetosjećanje lika.

Etnografski izrazi i dijalekti: Aktivno koristio riječi iz regionalnih govorova, ali uvijek motivirano, za stvaranje jezičnog portreta.

3. Retorička organizacija i «pletenje riječi».
Proza Ljескova često je ritmična, približena oratorskom ili propovjedničkom stilu:

Sintaksa: ljubav prema složenim periodima, inversijama, ponovama, aforam. njegova fraza može biti vitijevata, ali nikada ne gubi unutarnju energiju.

Cerkveno-slovenski izrazi: Koriste se ne za pažnju, već kao organski dio govora obrazovanih likova-župnika ili kao sredstvo ironije i stilizacije.

4. Ironija, grotesk i «unutarnja smijeh».
Ljесkovski jezik gotovo uvijek ironičan, ali ironija mu je posebnog tipa — ne sarkastična, već «dobrodošljivo-ljubazna». On uživa u čudnini riječi svog lika, njihovim nelепostima, ali iza toga stoji duboko razumijevanje i suosjećanje. Grotesk u «Levši» ili «Željeznoj volji» služi ne samo osmišljavanju, već i otkriću absurdnosti društvenih i nacionalnih suparnosti.

Žanrovsko posebno: jezik kao element stvaranja zapisa

Ljесkov je izumio i transformirao žanrove, gdje je jezik postao glavni junak:

«Priče na pravi način»: Kratke zapise, anekdote, izgrađene na jezičnom kuriozitetu ili kalamburu.

Chronike i memoari izmišljenih ljudi: «Soborjani» su napisani kao letopis, održan u stilistici cerkveno-eparhijske kronike s njezino specifičnom intonacijom.

«Legende» i «prigovori»: «Prekrasna Aza», «Na kraju svijeta» koriste stilistiku žitijne književnosti i propovijedi, virtuozno je preobrazujući.

Koncept «pravednosti» i njegovo jezično izražavanje
U potrazi za «pravednicima» — pozitivnim tipovima ruske života — Ljесkov je pronašao ih ne u sredini intelektualaca, već među duhovstvom, majstrovima, vojnicima, trgovcima. Jezični portret takvog pravednika (kao Ivan Flegin u «Očarani putnik») uvijek je individualan i duboko ukorenjen u njegovom profesionalnom i svakodневnom iskustvu. njegova riječ nije glatki književni jezik, već grubava, slikeća, obilna specifičnom leksikom, što postaje znak istinitosti, neiskvarjenosti «književnom» kulturom.

Politički aspekt: suparnost «gramatičkom» jeziku

Ljесkov je svjesno šao protiv strujanja. U doba kada je kritika (npr. N.A. Dobroljubov) zahtijevala od književnosti «gramatičnost» i javnost, njegov jezik se činio arhaičkim i egzotičnim. Međutim, njegova cilj je bio drugačiji: ne uprositi, već učiniti složenijim osjećanje, pokazujući jezik kao živu, promjenjivu, klasno i profesionalno obojenu materiju. On je demonstrirao da «pravilni» jezik je samo jedna od mnogih mogućih jezičnih sistema.

Utjecaj i priznanje: od neprijateljstva do kanonizacije
Za vrijeme života Ljескova su ga često optuživali za «pokvaru» jezika, smatrali su ga stilizatorom. Međutim, već u početku XX stoljeća pisci i filolozi (A. Remizov, E. Zamjatin, B. Eichenbaum) su vidjeli u njemu genijalnog novatora. njegov utjecaj je očitan:

Na A. Remizova s njegovim «uzorčem riječi».

Na M. Zosjenko, koji je izveo Ljесkovski pripovjedač u sovjetsko doba.

Na kasnijeg L. Tolstog, zainteresiranog njegovom stilistikom.

Na sovjetsku «ornamentalnu prozu» 1920-ih godina (V. Ivanov, Artem Veselij).
Filozofi (V.V. Rozanov) i književni znanstvenici (J.N. Tjnjanov) su priznali Ljескova za najvećeg majstora ruske proze, srodnog Puškinu po značaju za razvoj književnog jezika.

Završetak: glazba ruske riječi

Umjetni jezik Ljескova nije sustav postupaka, već cjelovita filozofija jezika. Za njega je jezik nije bio alat za prenošenje spremnih smisla, već sam substanca nacionalnog postojanja i razmišljanja. Otkrio je da istina o Rusiji i ruskom čovjeku se krije ne u isklesanim formulama intelektualaca, već u čudnima savijanjima narodne riječi, u profesionalnom žargonu, u cerkvenom propovijedanju, u kanцелarijskom absurdu. njegove tekstove zahtijevaju ne samo čitanje, već i slušanje — kao u složenoj glazbenoj partituri, gdje svaki glas vodi svoju jedinstvenu partiju.

Ljесkov je dokazao da književni jezik može i mora biti ne neutralan, već bogat, oštar, čudan, odražavajući svu pestrotu i suparnost nacionalnog života. On je stvorio ne samo djela, već enciklopediju ruskih jezičnih tipova, ostajući naj«ruskiji» pisac u smislu dubokog osjećaja jezika, i ujedno — najsmeliji njegov transformator. njegovo naslijeđe je poziv usluškati glazbu tamo, gdje drugi vide samo šum i nesmetnost.

Постоянный адрес данной публикации: