Teško će pronaći nekoga u Rusiji koji ne bi čuo Puškinovu priču o starcu, stariji i zlatnoj ribici. Od djetinjstva se sjećamo: «Živio starac sa svojom starijom kod najsinućeg mora...», a zatim izričito citiramo, kako je starija prvo željela korito, zatim izbu, zatim postati stolbovom plemićicom, volnom caricom i, konačno, vlasteljicom mora. A svaki put zlatna ribica je ispunjavala želje, dok se starija ne prešla posljednju crtu — i sve se vratilo do slomljenog korita. Ali što stvarno želio reći nam Puškin? Je li ta priča jednostavno djetsko poučavanje o tome što je žednost loša, ili je u njoj sakrivena mnogo dublji smisli? Da pogledamo tekst s većom pažnjom — i vidimo da pred nama nije jednostavno priča, već složena filozofska priča koja ne gubi aktualnosti niti u 21. vijeku.
Na površinskom nivou smisao priče je očitan: nemoj biti žedan, nemoj hvatati više nego što treba, umijaj se zadovoljiti tim što imаш. Starija prolazi put od seljaka do carice, ali svaki novi status ne donosi joj zadovoljstvo. Njezine želje postaju sve veće, i na kraju se ona našla kod slomljenog korita. Puškin, poput mnogih narodnih priča, upozorava: alčnost vodi do gubitka svega, čak i to što je bilo darovano darom.
Međutim, ta moral je samo prvi sloj. Da bi sve ograničilo na jednostavno «nemoj biti žedan», priča bi brzo zaboravila. Ali ona živi već skoro dva stoljeća, i svaki čitatelj pronađe u njoj nešto za sebe. Zašto? Jer Puškin smješta jednostavnu priču u univerzalni kontekst: ljudske želje su bezgranične, a mogućnosti — ograničene. I ranije ili kasnije dolazi trenutak kada «ribica» prestaje odgovarati na zahtjeve, jer oni postaju ne samo preveliki, već i besmisleni.
Starija želi vlast nad morem i nad samom ribicom — to je želi postati bogom. Ali čovjek ne može prisvojiti se bogovskim atributima, i priroda vratila mu njegovo pravilo mjesto. To je podsjetnik o tome da postoji granica koju ne možemo preći — ni u alčnosti, ni u pohlepi. Tako da Puškinova priča je još i upozorenje o posljedицama gubitka osjećaja stvarnosti.
Interesantno je da starac nije samo bezvolan izvršitelj želja žene. On je figura dublja nego što se može činiti na prvi pogled. On je ulovio zlatnu ribicu, ali ju je oslobodio bez ikakve nagrade. To je akt beskorašćnosti i suosjećanja. Međutim, pod pritiskom starije, ponovno i ponovno ide do mora i traži sve novije i novije blagda. On se ne usproti, ne raspravlja, jednostavno čini ono što mu naređuju. I to je još jedan važan smisao.
Starac je sočuvaj, koja mlkne kada zlo prevladava. On zna da tražiti previše je loše, ali ne pronalazi u sebi snage da kaže «ne». On postaje sudjelovnik žednosti, iako sam ostaje skroman i dobar. Njegova mekanost pretvara se u bezdejanje, a bezdejanje — predaje vlastitih principa. Puškin pokazuje: čak i dobar čovjek može postati krivim, ako dopušta drugima da zloupotrebljavaju njegovu dobroću. I kraj — slomljeno korito — je kazna ne samo za stariju, već i za starca koji nije zaustavio nju učasno.
U tom smislu priča postaje pričom o obiteljskim odnosima, o vlasti, o tome kako jedan partner može potiskivati drugoga, i kako je važno imati hrabrost reći «stopp». Starac simbolizira pasivnu dobroću koja ne može se suprotstaviti agresivnom zlu, i na kraju gube oba.
Zlatna ribica u ovoj priči nije samo čarobni pomoćnik. Ona je izraz pravde, sudbine ili čak bожanskog providenca. Ona ispunjava želje, ali samo do određenog predela. Zašto prvo ispunjava sve želje starije, a zatim se okrenuje i utječe? Jer ona osjeća kršenje nekakvog sakralnog ravnoteže.
Ribica nije dobar džin iz flakona. Ona nije obvezana ispunjavati bilo koju želju. Ona provjerava ljude na meru, na razumijevanje da dani ne bi trebali pretvarati se u beskonačnu eksploataciju. Kada je starija željela postati vlasteljicom mora, ona je pokusila na samu ribicu — na izvor čuda. Ribica bi mogla pokarati je odmah, ali je joj dala priliku razmisleti se na svakom koraku. Starija nije iskoristila to nikada.
I tad ribica utječe — ne kažući kaznu, već samo oduzimajući ono što je bilo dano. To je duboka misao: bogovska moć ne se osveta, ona jednostavno se okrenje, i čovjek ostaje s tim što je zaslužio svojim postupcima. U tom smislu priča je bliska biblijskoj priči o izgubljenom sinu ili bogatijem koji je zaboravio na Boga. Gubitak darova nije osveta, već rezultat gubitka veze s izvorom dobra.
Neki istraživači vide u «Priči o ribaru i ribici» također politički kontekst. Starija, postajući stolbovom plemićicom, a zatim caricom, ponaša se tiranički: ona biće sluge, nije zadovoljna ništa, traži sve više. Puškin, koji je znao rusku vlast ne po načelu, vjerojatno je sugerirao da je neograničena vlast razvratna, pretvara čovjeka u kapriznog tirana. A vraćanje do slomljenog korita je propast bilo koje diktature koja se grade na praznim ambicijama, a ne na stvarnim zasluzama.
Starija je lik čovjeka koji, dobivši vlast, zaboravi o svom poreklu i počinje prezirati one koji su bili pored nje. Ona se odvratila od starca, odbila svoju esencu. I na kraju gubi sve. Puškin upozorava: vlast bez moralne osnove je uništavajuća, i ranije ili kasnije će se srušiti. Tako da priča je aktualna i za političare, i za poslovne ljudi, i za sve one koji staju na vodi.
Ako se povisiti na još viši nivo abstrakcije, Puškinova priča o ribaru i ribici je priča o prirodi ljudskog želja. Uvijek želimo više: bolje stanovanje, viši status, više vlasti. Ali svaki ispunjeni želje rodio je novo, još veće. To je beskonačna trka koja ne donosi srećnosti. Starija nije bila srećna ni kao seljakica, ni kao plemićica, ni kao carica. Ona je uvijek gledala unaprijed, nikada ne zaustavljajući.
I tad Puškin dodiruje budističku ili stoičku misao: želja je izvor patnje. Samo odbijanjem bezustavnog privlačenja, čovjek može postići mir. U kraju priče starija ponovno sjedi kod slomljenog korita — to je simbol povratka do stvarnosti, do toga što nije bila zahvalna ni za najmanje. A korito slomljeno znači da je ono što je bilo, već ne može se vratiti.
Ale u kraju postoji i mala nadnica: starac i starija ostali su zajedno. Iako je sve, oni nisu se razveli, nisu se proklinuli. Možda je to znak da, prošavši kroz kraha, mogu započeti ponovno, ali s drugim vrijednostima? Puškin ostavlja ovu vrata otvorena — jer priča ne kaže da su umrli, već samo da im je ponovno slomljeno korito. Ali sada oni znaju cenu iluzija.
«Priča o ribaru i ribici» postala je neodvojivim dijelom ruske kulture, jer prilično točno odražava nacionalne osobine. Ruska duša, poznata je za ekstremane: ili sve, ili ništa. Starija je izraz te ekstremanosti: ona ne želi «što-takvo», ona želi «absolut». Ali absolut je nedostupan, i razočaranje je neminovno. Puškin nježno šalje tu osobinu, podsjećajući nas da put do mudrosti ide kroz umjerenost.
U isto vrijeme starac simbolizira rusko dugotrpjenje, koje također može biti opasno. On se ne bunji, on se smiri. Ali sмиřenje nije uvijek dobrota; ponekad postaje oblik popustljivosti zlu. Puškin ne daje izrazite procjene, on jednostavno pokazuje dijalektiku: previše želja — loše, previše djelovanja — također loše. Gdje je zlatna sredina? Ovo ostaje otvoreno.
Prošlo je skoro 200 godina, a još uvijek čitamo tu priču i pronalazimo u njoj nove smisli. Jer ona dodira vječne pitanja: o granicama želja, o ceni vlasti, o ulozi dobra i zla, o sudbini i izboru. Svako generacija čita ju na svoj način. Za djecu je to poučavajuća priča o žednosti. Za odrasle — filozofska priča o tome što je srećnost ne u akumulaciji, već u prihvaćanju. Za političare — upozorenje od bezustavnih ambicija. Za psihologe — istraživanje ovisnih odnosima.
Smisao Puškinove priče o ribaru i ribici je mnogobrojan, poput same života. To nije jednostavno moralizacija, već duboka meditacija o ljudskoj prirodi. Autor ne daje spremne recepte, već postavlja pitanja na koje svatko mora odgovoriti sam. Što je važnije — sijujno bogatstvo ili duševni mir? Da li je vrijedno ići na stranu svojih želja ili učiti se zaustavljati? Možemo li biti dobari, kada je okolo žednost, i možemo li biti tvrdi, kada ljubimo nekoga koji nas iskoristava? Puškin ostavlja nam pravo tražiti vlastite odgovore. I u tome je besmrtnost njegove priče, koja će uvijek ostati savremena dok postoji ljudi, koji imaju želje.
New publications: |
Popular with readers: |
News from other countries: |
![]() |
Editorial Contacts |
About · News · For Advertisers |
Serbian Digital Library ® All rights reserved.
2014-2026, LIBRARY.RS is a part of Libmonster, international library network (open map) Keeping the heritage of Serbia |
US-Great Britain
Sweden
Serbia
Russia
Belarus
Ukraine
Kazakhstan
Moldova
Tajikistan
Estonia
Russia-2
Belarus-2