Sveta Ana u ikonografiji i kulturi: između Istoka i Zapada

U beskrajnoj nizu svetaca, čije lice gledaju na nas s ikona i platna, postoji jedan obraz koji zauzima posebno mjesto. Ne zbog toga što ga rijetko nađete, već zbog toga što je uvijek pored glavne tajne kršćanstva — s Bogorodicom i Mlađenčetom. To je sveta Ana, majka Djeve Marije, baka Isusa Krista. Njezina figura često ostaje u sjeni više zvučnih imena, ali ona, prema crkvenom predanju, je postala ono veza koje je povezalo Stari zavjet s Novim. Njezina slika u umjetnosti i kulturi je priča o dugom očekivanju, o čudu kasne maternosti i o toj tihoj, gotovo neprimjetnoj svetosti koja pročišćava sve kršćansko umjetnost, od prvih bizantskih mozaika do slika renesanse.

Tko je sveta Ana

O zemaljskom životu svete Anne znamo ne iz kanonskih Ewangelija, već iz kasnijih apokrifskih izvora, pred svega iz «Prvotnog Ewangelija Jakova», datirane u 2. stoljeće. Prema ovom tekstu, Ana je bila žena Joakima, bogobojnog i bogatog čovjeka iz roda Davida. Godinama su oni živjeli u bezdjetnom braku, što je u židovskom društvu smatralo se velikim posramom, znakom Božjeg gneva. Jednom, tijekom velikog praznika, Joakimu je bilo odbijeno pravo prinositi žrtvu u ime cijele Izraela s ponižujućom formulom: «Nije ti dostojno prinositi dar, jer te nije obogatilo Božje posljeđenjem». U dubokoj tuži Joakim je otišao u pustinju, gdje je poštovao i molio četrdeset dana. Ana, ostavljena kod kuće, također je molila u vrtu. I tada im je oba ukazao anđel i proglasio da su njihove molbe čujene — postanu roditelji dijete o kojem će govoriti svi narodi. nakon devet mjeseci im je rođena kćer koju su nazvali Marijom.

Već u ovom predanju je zaključena cijela dubina oblika Anne. Ona nije samo žena koja je postala majkom u poklončanom životu. Ona je simbol nade koja ne umire, simbol vjere koja pobeđuje ljudsku logiku. Ona predstavlja prekid od sterilnosti do plodnosti, od stradanja do sreće, i u tom smislu njezin obraz postaje proročanstvom samog kršćanstva — religije koja daruje život tamo gdje se čini da ga već ne može biti.

Ikongrafski obraz svete Anne: od Vizantije do Novog vremena

U ikongrafskoj tradiciji obraz svete Anne prošao je dugi put razvoja. U ranokršćanskoj umjetnosti je prikazivana rijetko, ali već u bizantskim mozaikama ona se predstavlja kao poštovana matrona, obučena u tamne odjeće, s pokrivenom glavom. Njezin obraz je pun dostojanstva i mirnosti, ona gleda na gledatelja s tom posebnom mudrošću koja dolazi samo s godinama. U pravoslavnoj ikonografiji Ana često se prikazuje u crvenom maforiju (pokrivu) i plavoj tunici — boji koje simboliziraju ujedno njezinu zemaljsku porijeklo i njezinu prisutnost u nebeskom. Njezin lice je puno krotosti, a oči često su usmjerene prema nebu ili Bogorodici.

Jedan od najčešćih ikongrafskih tipova u pravoslavnoj tradiciji je obraz «Bogorodica s Mlađenčetom i svetom Anom». Ovdje Ana se predstavlja kao poklonjajuća se Spasitelju i njegovoj Majci, priznavajući tako svoje službeno, ali veliko, mjesto u domostojanstvu spasenja. U ruskoj ikonografiji iz 15. i 16. stoljeća posebno popularan je obraz «Ana s Bogorodicom i Mlađenčetom», gdje Ana stoji iza ruke Marije, uzdižući ruke u molitvi. Ovaj žest — molbeni i ujedno zahvalni — postao je jednim od glavnih simbola njezinog oblika.

Na zapadu, posebno u doba gotike i renesanse, obraz svete Anne je dobio potpuno drugačiji značenje. Ovdje se često prikazuje u više domaćem, svakodневnom ključu. Pisuju ju kao iskustvuću ženu koja uči mladu Mariju čitati ili joj drži ruku. U 16. stoljeću pojavljuju se grupe koje su dobile naziv «Sveto obitelj», gdje Ana se predstavlja kao glava velike obitelji koja okuplja oko sebe Isusa, Mariju i Josifu. Jedna od najslavnijih slika tog vremena je «Sveta Ana s Madonnom i Mlađenčetom Isusom» Leonarda da Vinčija. Ovdje Leonardo je izradio tri lika koji tvore piramidalnu kompoziciju, probojenu svjetlošću i zrakom. Pogled Anne, usmjerjen prema unuku, pun je ljubavi i prečuvanja. Ova slika je postala vrhunac renesansnog humanizma, gdje svetost nije odvojena od čovječnosti.

U španjolskoj i talijanskoj slikarstvu iz 17. stoljeća, posebno kod Caravaggia i njegovih nasljednika, sveta Ana često se predstavlja u više dramatičnom ključu — kao stara žena koja prolazi kroz duboku unutarnju borbu, ili kao svjedkinjica važnih događaja u životu Bogorodice. U tim oblicima akcenat se premješta s njezina veličanstva na njezinu ljudsku, zemaljsku sudbinu.

Sveta Ana u kulturi i narodnoj tradiciji

Slavljenje svete Anne izlazi izvan granica službene crkvene ikonografije. U narodnoj kulturi, posebno u katoličkim zemljama, ona je postala patronica majki, trudnica i starih ljudi. Na nju se molilo za rođenje djece, za sigurnu rođenje, za zdravlje i dugovječnost. Njezin obraz je vezan za ideju strpljivog očekivanja i nade koja nikada ne umire. U mnogim europskim gradovima postoje crkve i kapelice posvećene svetoj Ani, a u dan njezine spomene — 26. srpnja — provode se velike slavljе.

U književnosti obraz svete Anne se pojavljuje rijetko, ali ne nestaje potpuno. U srednjovjekovnim misterijima i legendama ona se predstavlja kao mudra načelnica koja dijeli s Marijom tajne maternosti i vjere. U moderne kulturi njezin obraz se ponekad pojavljuje u djelima vezanim uz apokrifska evangelija, gdje njezina uloga kao majke Bogorodice dobiva novo, ljudskiji tumačenje.

Odvojeno spomenuti je narodni običaj vezan uz ime Anne. U mnogim narodima, posebno u Europi, postojalo je vjerovanje da ako u dan svete Anne izgrabe cvijet i položi ga pod poduhvat, može vidjeti u snu budućeg supruga. Ovaj običaj, bez crkvenog sadržaja, ipak pokazuje koliko duboko je obraz Anne ušao u narodno svijest kao simbol nade i ljubavi.

Sveta Ana u moderne kulturi

U 21. stoljeću obraz svete Anne nastavlja živjeti, iako u novim oblicima. Moderni umjetnici se obraćaju njoj kao simbolu maternosti, strpljenja i obiteljskih vrijednosti. U kinematografiji se pojavljuje rijetko, ali kad se pojavljuje, to je uglavnom u kontekstu biblijskih ili povijesnih priča. Njezin obraz ostaje prepoznatljiv i dobrodošao — stara žena koja je očekivala čuda i dočekala ga.

U teologiji i duhovnoj književnosti svetu Anu često nazivaju «Babom Boga», i to nije krivica, već duboko priznanje njezine uloge u povijesti spasenja. Ona nije samo rođak Isusa, već simbol cijele starozavjetne nade koja, prošavši kroz desetljeća tišine, konačno je dobila glas kroz lice njezine kćeri, a zatim i unuka. Njezin obraz nas podsjeća na to da čak i u najtamnijim vremenima, kada se čini da je sve izgubljeno, može nastaviti moliti i vjerovati.

Završetak

Sveta Ana je izuzetan obraz koji u sebi spaja Stari i Novi zavjet, Istočni i zapadni svet, bizantsku strogoću i zapadnu osjetljivost. Ona nije činila čuda, nije propovijedala, nije osnovala samostane, ali je postala ono nevidljivo veza koje je povezalo dva zavjeta. Njezina ikonografija je priča o tome kako umjetnost može pretvoriti prostu ženu u simbol vječne nade. Gledajući u njezina lica — bilo to bizantska mozaika, ikona Andreja Rubljova ili slika Leonarda da Vinčija — vidimo ne samo svetu, već obraz toga da vjera stvarno može činiti čuda.

Permanent link to this publication: