Rizik kao cijena slobode: egzistencijalizam i filozofija života

Rizik. Obično ga razumijemo kao vjerojatnost neugodnosti. Gubitak novca, zdravlja, vremena, reputacije. Ali za filozofe egzistencijalista i mislioca o životu, rizik nije samo opasnost. To je suština ljudskog postojanja. Biti ljudski znači rizikovati. Ne zbog toga što volimo opasnost, već zbog toga što autentično živjeti bez rizika nije moguće. Bilo koje stvarno odluke je skok u nepoznato. Bilo koja sloboda je odgovornost koju nije moguće izračunati. Samo rizik razlikuje živo postojanje od mehaničkog. I samo kroz rizik čovjek postaje tim kojim može biti.

Fridrich Nič: rizik kao volja za moći i samopotvrđivanje

Nič je jedan od prvih koji je rehabilitirao rizik kao životnu nužnost. On prezirao sigurnost i udobnost koji očaravaju čovjeka slabim. Za njega rizik je volja za moći, sposobnost pretrpljevati strah i stvarati nove vrijednosti. Njegov nadljudski je taj koji zna rizikovati sa sobom, taj koji ne boji se samote i greške. Nič je mislio da većina ljudi živi po inerciji, kao posljednji ljudi koji traže samo komfort. Ali prava život započinje tamo gdje smo spremni staviti sve na igru. Rizik kod Niča nije strategija, već životni obraz. On bira opasnost, jer samo u njoj čovjek provjerava se na čvrstoću i stvara se ponovno. Poznata fraza «Buđi tim kojim si» znači upravo to: rizikovati biti sobom, a ne kopijom drugih.

Søren Kierkegaard: skok vjere i rizik neodređenosti

Kierkegaard radikalizira ideju rizika, vezujući ju za religiozni izbor. Njegov glavni lik je «skok vjere». Vjera nije rezultat razmišljanja, već rizik koji nema racionalnog osnivanja. Ne možemo dokazati postojanje Boga, ali možemo rizikovati vjerovati. Ovaj rizik se principijalno razlikuje od svih ostalih: ne garantira spasenje, čak ne garantira sreću. Ali daje čovjeku autentičnost. Kierkegaard također govori o riziku izbora između estetskog i etičkog života. Ići za etiku, čovjek rizikuje gubitak užitka i slobode. Ići za estetiku, rizikuje gubitak smisla. U bilo kojem slučaju izbor je rizik. Jedini način izbjeći ga je ne birati, ali to je također rizik, rizik provoditi prazan život. Zato Kierkegaard poziva na hrabrost — hrabrost rizikovati i napraviti konačni izbor, čak ne znajući gdje će ga to voditi.

Martin Heidegger: rizik kao biti-ka-smrti

Heidegger ne koristi riječ «rizik» često, ali njegova filozofija je probojana ovim pojamom. Glavni rizik s kojim se čovjek suočava je njegova vlastita smrt. Smrt nije samo kraj, to je mogućnost koja otvara pred čovjekom njegovo autentično postojanje. Dok izbjegavamo misao o smrti, živimo neautentično, u «das Man» (bezličnom postojanju). Ali kada prihvatimo smrt kao najosobniji, ne predajni rizik, počinjemo živjeti stvarno. Heidegger to naziva «biti-ka-smrti». To nije strah pred smrću, već osvijest o krajnosti koja nas nalaže birati. Rizik ovdje nije djelo, već stanje. Rizikujemo svaki trenutak kad odlučujemo biti sobom, a ne samo zamjenom u društvu.

Karl Jaspers: rizik graničnih situacija

Za Jasperса rizik je povezan s tako nazvanim «graničnim situacijama» — smrt, patnja, krivica, borba. U tim situacijama čovjek ne može se osloniti na navike ili pravila. Sreti se s tim što njegovo postojanje je slabo i nepredvidivo. Tamo on je prisiljen rizikovati — birati, kako biti, bez garancija. Jaspers misli da te situacije su ključne za probudbu autentičnog «ja». Bez rizika, bez susreta s nemogućim, čovjek ostaje na površini. Rizik je mogućnost izići iz svakodnevnosti i pridotaknuti se transcendenciji. Ali to je uvijek lični akt koji se ne može prenijeti drugima. Rizik je cijena koju plaćamo za slobodu biti sobom pred neznanim.

Jean-Paul Sartre: rizik potpune slobode

Sartre, možda najkategoričniji u shvaćanju rizika, smatra da je čovjek apsolutno slobodan, a ta sloboda je glavni rizik. Nismo imali predodređenu prirodu, stvaramo se svaki trenutak. Bilo koje naše djelo je izbor koji određuje, kojim postajemo. Ali ne možemo znati posljedice, ne možemo biti sigurni o ispravnosti. To izaziva strah koji Sartre naziva «tugom». Rizik kod Sartrea je neodvojivi dio ljudskog postojanja. Ne možemo ga izbjeći. Čak i odbijanje izbora je izbor. Zato rizik nije ekstravagancija, već osnovna struktura postojanja. Biti slobodan znači biti odgovoran za svoje odluke, čak ako vode do neuspjeha. Sartre tvrdi da je čovjek obuzet slobodom, a ta obuzetnost je najviši rizik.

Albert Camus: rizik absurdnosti i bunove

Camus pristupa riziku kroz pojam absurdnosti. Čovjek se strivi za smisao, ali svijet mu ne daje odgovor. Živjeti znači rizikovati absurdnošću. Ali Camus ne predlaže pokoriti se utjecaju. Naprotiv, on predlaže bunu — živjeti protiv absurdnosti, nastaviti tražiti, osjećati, djelovati. Rizik ovdje je spremnost prihvatiti absurdnu situaciju i ne se predati. Njegov omiljeni primjer je Sizif koji vrti kamen, znajući da će se skloniti. Zna da mu je trud besmislen, ali nastavlja. U tome je i rizik: rizik ostati vjeran životu, čak kada on ne daje osnova za nadu.

Gabriel Marcel: rizik otvorenosti i ljubavi

Marcel, za razliku od mnogih egzistencijalista, naglašava međučovječni rizik. Za njega autentično postojanje je moguće samo kroz otvorenost drugom. Ali otvorenost je uvijek rizik: mogu biti odbijen, nepoznat, izdajan. Ali bez tog rizika nije moguće ni ljubav, ni prijateljstvo, ni autentično komunikiranje. Marcel protupostavlja «imati» i «biti». Čovjek koji se fokusira na posjedovanje izbjegava rizik jer želi kontrolirati. Čovjek koji birae «biti» rizikuje otvorivši se — i u tom riziku pronađe sebe. On također govori o riziku u odnosu prema Bogu: vjera nije pokorni znanje, već rizik povjerenja, čak kada nema dokaza.

Što zajedničko imaju svi filozofi?

Unatoč razlikama, svi ti mislioci se slažu u jednom: rizik nije odklonak, greška, izuzetak. To je egzistencijalna nužnost. Biti ljudski znači biti u situaciji rizika. Ne možemo potpuno kontrolirati naš život. Ne možemo garantirati uspjeh. Ali upravo ta neizvjesnost čini nas slobodnima. Bez rizika nema autentičnosti. Bez rizika nema izbora. Bez rizika ostajemo samo funkcijama, a ne osobama.

Zato kada govorimo o riziku iz perspektive filozofije života i egzistencijalizma, govorimo o sposobnosti biti. O spremnosti na greške. O sposobnosti djelovati, unatoč strahu. To je filozofija ne besprijednosti, već hrabrosti. Hrabrosti biti sobom u svijetu koji nam ne daje garancije.

Постоянный адрес данной публикации: