A.J. Toynbee o vizantizmu i Rusiji: nasljeđe Drugog Rima u civilizacijskoj dinamici

Veliki britanski povjesničar i filozof Arnold Joseph Toynbee (1889–1975) u svom monументalnom djelu «Poznavanje povijesti» smatrao je rusku civilizaciju jednom od autonomnih jedinica svjetsko-istorijskog procesa. Ključem do njene razumijevanja za njega je služila koncepcija «vizantijskog nasljeđa» ili «vizantizma», koja je odredila jedinstveni put Rusije, njezine institucije, mentalitet i mjesto u svijetu.

Vizantizam kao civilizacijski izbor

Toynbee, analizirajući nastanak civilizacija kroz mehanizam «Izazov-i-Odgovor», vidio je u prihvaćanju kršćanstva iz Konstantinopola (988. godina) fundamentalni izbor, koji je predodredio sudbinu Rusije. Ovaj izbor nije bio samo religijski, nego civilizacijsko-kulturni. Rusija, prihvaćajući krštenje od Vizantije, svjesno je ušla u orbitu Drugog Rima, naslijedivši:

Političku modelu: ideju simfonije vlasti (sarađivanja svjetske i duhovne vlasti) i sakralizaciju figure vladara kao «vanjskog episkopa» i cara-pomazanika. Moskovski knezovi, a zatim cari, naslijedili su vizantijsku koncepciju autokratske, bogoustavljene vlasti.

Kulturni i religijski kod: bogoslužbeni jezik (cerkveno-slovenski), ikonografsku estetiku, književne i pravne kanone. Rusija je postala dio pravoslavnog svijeta, što je na stoljeća odvojilo nju od latinskog zapada.

Geopolitičku misiju: nakon pada Konstantinopola 1453. godine, Moskva je osjetila se kao «Treći Rim» – jedina zakonita nasljednica i čuvarica istinskog kršćanstva. Ova messijanska ideja, formulirana monahom Filofejem, postala je, po mišljenju Toynbeija, duhovni stožer ruske ekspanzije i imperijske identiteta.

Rusija kao «djetvo društvo» Vizantije i njezina jedinstvenost

Toynbee je klasificirao Rusiju kao «djetvo društvo» vizantijske civilizacije, ali s kritičnom ogorožavanjem. Ona je rastala na perifiji dva svijeta – naseljenog kršćanskog i koczeg stepnog. To je na vizantijsku osnovu naложilo dubok otisak, stvarajući hibridni fenomen.

Vizantijski izazov: Potreba za zaštitom velikih granica od stepskih koczaka (pečenega, polovca, Mongola) oblikovala je militarizirano društvo s jakom središnjom vlašću. Ova «stepska granica» postala je za Rusiju istim «izazovom», kakav su za Vizantiju bili Arapi i Turci.

Mongolsko carstvo (1240–1480): Toynbee ga je smatrao katastrofalnim, ali oblikujućim događajem. On je još više pojačao autoritarnе tendencije (zaštita fiskalne sustava, principa sveobuhvatne službe državi), izolirao Rusiju od Europe i utvrdio njezinu razliku od zapada. Moskovsko carstvo, zapravo, je postalo nasljednik ne samo Vizantije, nego i djelomično Orde u smislu metoda uprave.

Petrovski preokret i raskol («Zeitgeist» vs. «Volksgeist»)

Reforme Petra I Toynbee je tumačio kao dramatičku pokušaj promijeniti civilizacijsku pripadnost – preusmjeriti Rusiju s vizantijskog nasljeđa na zapadnu modelu. To je vodilo do dubokog rasкола («schism») u duši Rusije, koji je on opisivao u terminima suparništva:

«Zeitgeist» (Duh vremena): Zapadničarska elita, uvođenje tehnologija, ideja, mode i institucija sa zapada.

«Volksgeist» (Duh naroda): Masa stanovništva, očuvavajući vernost pravoslavlju, zajedničkom uređenju i patrijarhalnim vrijednostima vizantijsko-moskovskog tipa.

Ovaj raskol, po Toynbeiju, je rodio fenomen inteligencije kao sloja, odvojenog od naroda i razdvojjenog između uzvišavanja Zapada i ljubavi prema «zemlji». On je također objašnjavao unutarnju nestabilnost Ruske imperije i njezin sljedeći kolaps.

Sovjetski period kao «psευδοformacija» i povratak vizantijskih uzoraka

U interpretaciji Toynbeija, komunistički eksperiment je bio ne negacija, nego svjetovna transformacija vizantijskih osnova. On je koristio termin «psευδοformacija» (začuo od Spenglera), što znači prenošenje nove ideologije na stare dubinske strukture:

Marxistička ideologija je postala svjetovna eshatologija i dogma, zamjena za pravoslavnu vjeru.

Komunistička partija – novim «ordom pravovernih», analogom crkvene hijerarhije.

Kult voditelja (Lenina, Stalina) – svjetovnom sakralizacijom vlasti, naslijednik kulta cara-batke.

Idea «svetlog budućeg» (komunizma) – messijanskom ciljem, naslijednikom ideje «Trećeg Rima» i «Moskve – Trećeg inter nacionala».

Tako je Sovjetski Savez, borivši se protiv religije, nevoljko reproducirao mnoge sociokulturalne uzorke, naslijedene od Vizantije kroz Moskovsko carstvo.

Interesantan činjenica: Toynbee osobno je posjetio Sovjetski Savez 1930. godine i sastao se sa Staljinom. Ova sastanak je jačio njegovo mišljenje o dubokoj suverenosti između imperijskih i sovjetskih modela uprave. On je primjetio da je arhitektura stalinovskog aksajmira sa svojom gigantomanijom i monumentalnošću sličila mu vizantijskim imperatorskim projektima.

Završetak: vizantizam kao «izazov» za modernu Rusiju

Prema Toynbeiju, «vizantizam» – ne samo je historijski činjenica, nego živa, dinamična sila u ruskoj povijesti. On ga je vidio ne kao slabost, nego izvor jedinstvenosti i stabilnosti ruske civilizacije pred vanjskim pritiskima – kako sa zapada, tako i sa istoka.

Prema njegovom mišljenju, glavni izazov za Rusiju je da pronađe kreativni «odgovor» na to nasljeđe: uspjeti sintetizirati ga s modernizacijskim impulzima, izbjegavajući kako bolesni raskol, tako i izolacionizam. Analiza Toynbeija ostaje aktualna, jer pitanja civilizacijske identitete, odnosa s zapadom i unutarnjeg jedinstva, oblikovana vizantijskim izborom prije tisućljeća, nastavljaju definirati historičnu putanju Rusije.

Permanent link to this publication: