Špranger o trećem humanizmu: kritika "muzejskog duha" i traženje nove antropologije

U kontekstu intelektualnog kriza evropske kulture 1920-1930-ih godina, paralelno s koncepcijom "trećeg humanizma" Wernerja Jegera, nastala je originalna i oštra interpretacija te ideje, koju je izniošao njemački filozof i pedagog Eduard Špranger (1882–1963). Ako Jeger je vidio spasenje u vraćanju do antičkog ideala paideje kao formirajuće sile, Špranger je klasični humanizam podvukao radikalnom kritikom i predložio svoju, antropološki osnovanu verziju "trećeg humanizma", obrnuta ka izazovima moderne.

Kritika "drugog humanizma" i dijagnoza kriza

Špranger, jedan od vodećih predstavnika filozofije života i Geisteswissenschaftliche Pädagogik (pedagogike, osnovane na naukama o duhu), u delu "Filozofija mladosti" (1924) i drugim tekstovima formulisao je težak dijagnozu. "Drugi", ili neogumanički, ideal XVIII–XIX veka, po njegovom mišljenju, do početka XX veka je ispadao u formalno, "muzejsko" odnos do antičnosti. Klasična kultura je pretvorena u zbirku mrtvih uzora za podrižavanje, u estetizovan kanon, bez živote snage. Prepodavanje starих jezika je postalo samocel, retoričko vježbanje, odvojeno od stvarnih problema postajuće osobe. Taj "muzejski humanizam" je iskazao besposlušnost pred ljudskom negativizmom, tehnokratskim razmišljanjem i društvenim potresima, koji su sledili za Prvim svjetskim ratom.

Treći humanizam kao pedagogika "duhovnih oblika" i "aktivnog čoveka"

Odgovor Šprangera je bio "treći humanizam", koji bi trebao preći odvajanju između kulturnog naslijeđa i života. Njegov je centar bio ne rekonstrukcija antičkog kanona, već pedagoška antropologija, orijentisana na razvoj unutrašnjih, prisutnih ljudskom "duhovnim oblicima" (seelische Strukturen). Špranger je izdvojio šest osnovnih idealnih tipova ličnosti (teoretički, ekonomski, estetički, društveni, politički, religiozni), svaki od kojih poseduje jedinstven način odnosa ka svetu. Zadatak odgoja nije navoditi jednu modelu (antičkog junaka ili naučnika), već otkriti i kultivirati dominirajući duhovni oblik u konkretnom mladom čoveku, pomoći mu da pronađe svoju unutrašnju zakonitost i vrednosnu orijentaciju.

Tako, treći humanizam u Šprangeru je humanizam stvaranja, a ne uzora. Antičko naslijeđe (kao i bilo koje drugo) treba služiti ne kao etalon za kopiranje, već kao katalizator unutrašnjeg iskustva, materijal za dijalog, koji pomaže mladoj ličnosti osvojiti i formulisati sopstvene životne vrednosti. Ključna figura postaje ne harmoničan elin, već "aktivni čovek", sposoban za duhovno stvaralaštvo i odgovorno istorijsko djelovanje u sopstvenoj jedinstvenoj životnoj situaciji.

Obrazovanje kao susret sa "objektivnim duhom"

Špranger preosmišljava i sam proces obrazovanja. To nije prenošenje sume znanja, već "susret" razvijajuće subjektivnosti učenika sa "objektivnim duhom" — svetom kulturnih vrednosti, iskustvenih u jeziku, umjetnosti, religiji, pravu. Učitelj se ne pojavljuje kao transmisor informacije, već kao "voditelj" na tom putu susreta, koji pomaže učeniku proživeti i osvojiti kulturne vrednosti kao osobno značajne. Zanimljiv činjenje: Špranger je imao ogroman uticaj na reformu njemačke škole u Weimarskoj republiki, gde je bila napravljena pokušaja da se prevaziđe verbalizam kroz uvođenje tзв. "radne škole", koja akcentira cjelokupno iskustvo i vezu sa životom, što je praktičan sled njegovih ideja.

Razlika od Jegera i istorijska sudbina koncepcije

Ako Jeger je vidio u antičnosti ontološku normu (ideal paideje), koju treba obnoviti, Špranger je vidio u njoj (i u bilo kojoj velikoj kulturi) jedan od moćnih jezika "objektivnog duha", u dijalogu sa kojim se rađa moderno samosvijest. Jeger je bio filolog-klasik, koji je želio obnoviti diskiplinu. Špranger je bio filozof i pedagog, koji je želio obnoviti ličnost kroz pedagogiku.

Istorijska sudbina ideja Šprangera je dramatična. Sa dolaskom nacista njegov akcenat na individualno duhovno stvaranje i otvorenost svetskoj kulturi je došao u sukob sa totalitarnom ideologijom rasnog kolektivizma. Iako je pokušavao da pronađe modus vivendi sa režimom, njegova humanistička pedagogika je marginalizovana. Posle rata njegove ideje su uticali na obnovu njemačke sistema obrazovanja na humanističkim početcima.

Završetak: aktualnost ideja Šprangera

Treći humanizam Eduarda Šprangera danas može biti pročitan kao preduvjet ključnih pedagoških trendova: pomak fokusa sa usvojenja kanona na razvoj ličnosti, vrijednost individualne obrazovne trake, razumijevanje obrazovanja kao dijaloga kultura i vrednosnog samoodređenja. njegov otpor protiv "muzejskog", formalnog odnosa ka kulturi zvuči iznimno savremeno u dobu kad znanje često pretvara u informaciju za testiranje, a kulturno naslijeđe u objekat turističkog potrošnja. Špranger podsjeća da pravi humanizam rodi ne od ponavljanja prošlosti, već od muževne susreta živog, stvarajućeg ljudskog duha sa izazovima svog vremena, za koje klasika nije krajnji punkt, već jedan od najdubljih savetnika.

Постоянный адрес данной публикации: