U rodinskim sudima sve češće se čuje čudan dijagnoza. Dijete snažno mrzi oca, iako ga on nije biоt, ni zlostavio, ni zaboravio na rođendane. Gdje izvire ta zloba? Psiholozi kažu: sindrom izolacije roditelja. Advokati šeću: majka je nastavila. Sudiji su sumnjičavi: dokazite. I onda se rasporedi ekspertiza po sindromu izolacije roditelja. Što to za životinju, kako ga hvataju, i je li moguće vjerovati njemu? Dađimo kopati.

Što je sindrom izolacije roditelja

Termin je izumio američki psihijatar Richard Gardner 1985. godine. On je primjetio: u procesima o razvodu neki djeca bez objektivnih razloga počinju mrzjeti jednog od roditelja. Dijete nije samo obijedeno, nego demonizira oca ili majku, pridaje im nesuđene zločine, odbija sastanke, veseli se kad roditelj boleće ili pati.

Primarна razloga je u sistemsкоj obradi drugim roditeljem. Majka (rijetko otac) uči dijete: «drugi roditelj je neprijatelj, on je opasan, on te ne voli, on želi ti ukrasti/ubiti/ostaviti». Dijete, posebno mlađe od 12 godina, ne može kritički procijeniti tu informaciju. Ona je uviše kao istina. Formira se lažna slika svijeta.

Bitno razlikovanje od stvarnog nasilja: pri sindromu izolacije nema činova zlostavljanja. Nema pobjeda, nema prijetanja, nema zanemarivanja. Postoji samo uviđen strah i zloba. I glavni alat izolacije je drugi roditelj, koji nastavlja dijete.

Zašto je potrebna ekspertiza po sindromu izolacije

U sudu se susreću dvije pozicije. Otac kaže: «dijete su nastavila». Majka kaže: «on se boji oca jer on je zlostavljavao». Tko je u pravu? Sudija nije psiholog. On ne može gledati unutar glave dijete. Potrebno je specijalist. Ekspertiza po sindromu izolacije roditelja služi da odgovori na tri pitanja:

Postoje li kod dijete znakovi sindroma izolacije? Ako postoje — tko je izolirajući roditelj (tko nastavlja)? Je li odbijanje drugog roditelja opravdano (tj. bio li stvarno zlostavljavao) ili neopravdano (tj. nastavljanje)?

Kako ide ekspertiza

Procedura je dugačka, od dva tjedna do nekoliko mjeseci. Ekspertna komisija obično se sastoji od dječjeg psihologa, psihijatra i ponekad sociologa. Oni proučavaju materijale u slučaju, medicinske kartice, karakteristike iz škole, razmjenu roditelja.

Pa ide rad s dijetom. Pregovori s očima u oči, slikarski testovi, priče po fotografijama. Ekspert gleda kako dijete reagira na spominanje izolirajućeg roditelja (kojeg mrzi). Šire li se zrake? Uzviši li glas? Koristi li dijete odrasle, naučene fraze koje ne može sam izumjeti («ti si psihološki abuzer» u ustima osamogodišnjaka)?

Odvojeno pitaču obojicu roditelja. Privežu njihove verzije događaja, traže sukobe. Ekspert može izvršiti test na uviđenost dijete i na njegovo kritičko razmišljanje. U posebno teškim slučajevima koriste snimke s susreta dijete s svakim roditeljem posebno i analiziraju ponašanje.

Rezultat — pisano zaključivanje. U njemu eksperti daju odgovor: postoji sindrom ili ne, tko je izolirajući, a tko izolirani. I najvažnije — savjeti sudu: ostaviti dijete s izoliranim roditeljem, ograničiti komunikaciju s izolirajućim, narediti terapiju.

Metode i kriteriji dijagnoze

Ne postoji univerzalni «detektor sindroma». Ali eksperti izdvajaju osam klasičnih znakova (po Gardneru), koje analiziraju zajedno:

Kampanja dиффамации: dijete bez prestanka šuti izolirajućeg roditelja, izmišlja laži. Slabi, nadmišljeni rasložni objašnjenja: na pitanje «zašto te ne voliš tatu?» dijete odgovara «on nije kupio sladoleda» ili «on je obijedio majku», što nije izjednačeno s nenavistima. Nema ambivalencije: dijete ili voli izolirajućeg roditelja, ili mrzi izoliranih. Fenomen neovisnog mislića: dijete obećava da ga nitko nije nastavio, on sam je sve izumio. I koristi odrasle, naučene fraze koje ne može sam izumjeti («ti si psihološki abuzer» u ustima osamogodišnjaka). Automatska podrška izolirajućem roditelju: u bilo kojem sukobu dijete stoji na strani izolirajućeg roditelja, čak i ako on je očito netacan. Nema osjećaja krivice za zlostavljanje izoliranih roditelja: dijete može veseliti se njihove bolesti ili nesreće bez trake sramota. Postoje zaštićeni scenariji: dijete ponavlja priče koje nije mogao vidjeti (npr. «tata je udario majku», iako je živio u drugoj zemlji u tom trenutku). Suparnost prelazi na obitelj izoliranih roditelja: dijete mrzi ne samo tatu, nego i njihove roditelje, sestre, čak i kućne životinje.

Ako dijete ima 5 od 8 znakova — s visokom vjerojatnošću postoji sindrom izolacije. Ekspert takođe procjenjuje nedostatak stvarnog nasilja: provjerava dokumente, pita treće lice, proučava medicinske isprave.

Teškoće i kritika ekspertize

Sindrom izolacije roditelja nije zvaničan dijagnoza u međunarodnim klasifikacijama bolesti (MKB-11) i DSM-5. On je uključen u MKB-11 kao «sindrom izolacije roditelja» u sekciji faktora koji utiču na zdravlje, ali ne kao psihijatrijsko poremećenje. To je dovoljno za korištenje u sudovima, ali ne dovoljno za naređenje prisilne terapije.

Kritičari kažu: ekspertiza je subjektivna. Jedan psiholog će vidjeti sindrom, drugi — stvarnu traumu. Nema objektivnih biomarkera ili MRI snimaka. Takođe, optužnica za «nastavljanje» može se iskoristiti kao oružje protiv stvarno zlostavljenih majki i očeva. Abuzer kaže u sudu: «To nije ja koji je udario ženu, to ona je kod dijete sindrom izolacije izazvala».

Zato sudovi pristupaju ekspertizi s ostorom. To je važno, ali ne i jedino dokazivanje. Potrebna je cjelokupnost: izjava svedoka, audio- i video snimke, zaključci organa opskrbe.

Ko provodi ekspertizu i koliko to stoji

Ekspertizu naređuje sud. Po zahtjevu jedne od strana. Može ju provoditi državna ekspertna ustanova (npr. Centar za sudsku ekspertizu imena Srborskog) ili privatne organizacije koje imaju licenciju. Trošak u Rusiji je od 50 do 300 tisuća rubalja u zavisnosti od složenosti, broja pitanja i regije. Vrijeme — od 1 do 6 mjeseci.

Plaća strana koja naručuje ekspertizu. Često je otac, jer je zainteresiran dokazati nastavljanje. Ako sud naređuje ekspertizu na vlastitu inicijativu, plaća može biti iz budžeta ( rijetko) ili podijeljena između strana.

Bitan detalj: ekspert mora imati specijalizaciju posebno za obiteljske sporove i sindrom izolacije. Običan dječji psihijatar može ne znati metode. Zato pred zahtjevom proučite rezime eksperta, pitajte ga je li proveo takve ekspertize ranije, koliko ih je bilo, bio li sudski precedent.

Kako se pripremiti za ekspertizu otac

Ako mislite da vas dijete nastavljaju, djelujte na predah. Skupljajte dokaze još prije suda. Snimavajte na zapisnik (tamo gdje je zakon dopušta) razgovore s majkom, gdje ona ugrožava nastavljanje dijete. Sačuvajte razmjenu u porukama u messaging aplikacijama. Fiksovali prilikе kada je majka sprječavala komunikaciju bez razloga.

Najmite advokata koji se bavi PAS (Parental Alienation Syndrome). On će vam pomoći da pravilno sastavite zahtjev o rasporedu ekspertize i ponudi konkretnu ekspertnu organizaciju kojoj vjeruje.

Najvažnije — ne dopustite se sprovocirati. Ako dijete prilikom sastanka grozi, vriše, udara — nemojte odgovarati agresijom. Snimavajte na kameru. Spokojno odlazite ako situacija izlazi iz pod kontrole. Vaša zadaća je pokazati ekspertu da niste opasni, da nemate zlostavljanje. A provokacije majke će samo potvrditi da postoji nastavljanje.

I zapamćite: ekspertiza je stres za dijete. Dijete može lažiti ekspertu, može plakati, može vas optuživati. Ne pritiskujte. Vjerujte profesionalcima.

Što možete učiniti ako ekspertiza je pokazala nastavljanje

Standardno liječenje sindroma izolacije je promjena mjesta boravka dijete kod izolirajućeg roditelja i privremeno ograničenje komunikacije s nastavljačem. Da, paradoks: kako bi vratili dijetu sposobnost ljubiti obojicu roditelja, treba ga uzeti od nastavljača.

Paralatno se naređuje obiteljska terapija: psiholog radi s dijetom, s oba roditelja posebno, zatim zajedno. Cilj je uništiti lažne postavke, vratiti zdravu privrženost. Terapija može trajati godinu i više.

U Rusiji sudovi rijetko idu na takvu radikalnu mjeru kao što je prenošenje dijete izolirajućem roditelju. Obično se naređuje prisilno posjećivanje psihologa i obavezuju nastavljača «ne sprječavati komunikaciju». Ali ako je nastavljanje dokazano i nosi teški oblik (dijete nije vidjelo oca godinu dana, majka je promijenila prezime dijete, sakrije mjesto boravka), moguća je i prenošenje opskrbe. Praksa postoji, ali rijetka.

Za granicom je strože. U SAD-u, Izraelu, Brazilu mogu isključiti nastavljača od opskrbe, osudi na zatvorski rok (za neujednačavanje sudu) ili pošalju na reabilitacijski program. U Europi takođe postoje primjeri, ali rjeđi.

Možete li ispraviti ekspertizu

Da. Zaključak eksperta nije istina u zadnjoj instanci. Sudija ga procjenjuje na ravnom nivou s drugim dokazima. Ako mislite da je ekspertiza provedena nekvalitetno (ekspert je bio zainteresiran, koristio pogrešne metode, nije uzvukao činove stvarnog nasilja), podnesite zahtjev o rasporedu ponovne ekspertize. U drugoj komisiji.

Ako je sud odbio ponovnu ekspertizu, žalite odluku u apelaciji, navodeći prekršaje. Takođe možete pozvati neovisnog specijalista za recenziju zaključka. To nije zamjena za ekspertizu, ali sud može uzeti njegovo mišljenje kao savjet.

Vажно: teško je ispraviti ekspertizu ako je provedena u državnoj ustanovi s dugogodišnjom reputacijom. Lako je ispraviti privatnu ekspertizu, posebno ako pronađete njenе prekršaje formata.

Budućnost ekspertize po sindromu izolacije

Interes za PAS raste. 2026. godine u Rusiji priprema se zakonodavni projekt o uvođenju pojma «psihološko nasilje putem izolacije» u Obiteljski zakon. Ako ga prihvate, ekspertiza po sindromu izolacije postane obvezna u slučajevima gdje postoji spor o djeci. To će smanjiti broj sudskih grešaka i naveli
© library.rs

Permanent link to this publication: