Goetheova filozofija: jedinstvo prirode, umjetnosti i ljudskog duha

Ime Jovana Wolfganga fon Goethe (1749–1832) je poznato svakom obrazovanom ljudi prije svega po imenu velikog pjesnika, dramatурга i tvorca nesmrtнога "Fausta". Međutim, sam Goethe je smatrao svoje prirodoslovne radove ne manje važnima nego literarnim. Goetheova filozofija nije apstraktno teoretičarstvo, već živo svijetlo, koje je izraslo iz njegove umjetničke prakse i dugogodišnjih znanstvenih istraživanja u botanici, optici, anatomiji i mineralologiji.

Priroda kao živo cjelino

Centralna kategorija filozofskog koncepta Goethea je "živo cjelino". On je mislio o prirodi ne kao mehaničkom agregatu, podloženom zakonima fizike, već kao ogromnom živom organizmu, proširenom unutarnjim jedinstvom. Ona ne deli svog posla, ne djeli svog djela; ona izbacuje ga jednom u potpunoj vezi. Svako njegovo djelo ima svoju vlastitu esencu, svako njegovo pojavljivanje je odvojeno pojam, ali ipak sve to čini jedno.

Takovo razumijevanje prirode značilo je odbacivanje vladajućeg u znanosti u 18. stoljeću mehanicizma. Goethe je uvjeren da mehanički zakoni ne mogu objasniti tajnu života: lakše bi bilo razumjeti oblikovanje svih nebeskih tijela nego precizno ispitati prema mehanici nastanak samo jedne biljke ili gusjenice. Organičke oblike, za razliku od neorganičkih, imaju unutarnju svrhu: u živom organizmu sve dijelove međusobno određuju jedni druge i službe cjelini. Ta intuicija je Goethea približila Kantu, koji u "Kritici sposobnosti suda" analizirao upravo taj aspekt života.

Metamorfоза i "prarastanje"

Veršina znanstvenih istraživanja Goethea postala je njegova morfologija biljaka i životinja. On je tražio to zajedničko što se skriva za beskonačno mnogoobrazne organičke oblike. Tako, u botanici je došao do ideje "prarastanja" (Urpflanze) — nekog unutarnjeg prototipa, po kojem priroda stvara sve mnogoobraznost konkretnih biljaka. Listovi, cvjetovi, prašnici — to, prema misli Goethea, nisu inicijalno različiti organi, već rezultat metamorfoze (preobraćaja) jednog i istog osnovnog organa — lista.

U anatomiji je otkrio međučeljastu kost kod čovjeka (dokazujući tako njegovu srodnost s životinjama) i formulirao ideju puzdastog lubanja — teoriju, prema kojoj kosti lubanja nastaju uslijed spajanja i preobraćaja prstiju. Ta ideja je prešla vrijeme i postala važan doprinos razvoju evolucionarne morfologije.

"Nježna empirija" i fenomenologija Goethea

Goethe je razvuo poseban metod poznavanja, koji je sam nazivao "nježna empirija" (zarte Empirie). Svrha nje je tako duboko zaglavit u proučavanje konkretnog pojavljivanja, tako iskrivo sakupiti i usporediti sve njegove manifestacije, da bi na kraju unutrašnje poznali zakon koji ga proizvodi. Najviše bi bilo razumjeti da sve stvarno već je teorija. Ne traži ništa iznad fenomena; oni sami — nauka.

Taj metod postao je prethodnica moderne fenomenologije. Umjesto da konstruiraju apstraktna objašnjenja "iza" pojava, znanstvenik mora postići inteligualno kontempliranje, kod kojeg se u pojedinačnom faktu otkrije svjetovna ideja. Taj pristup organski spaja strogu opažalnost znanstvenika s intuicijom umjetnika. Zato je Goethe smatrao da je znanost i umjetnost procesi, srodni po svojoj prirodi.

"Odbacivanje Newtona" i učenje o boji

Najsporniji i monументalniji znanstveni rad Goethea postalo je njegovo "Učenje o boji" (Zur Farbenlehre, 1810), koje je smatrao glavnim djelom svog života. U njemu je Goethe ušao u polemiku s newtonskom optikom. Ako je Newton objasnio boju kao rezultat razlaganja bijelog svjetla, onda je Goethe izšao iz osnovnosti percepcije boje ljudskog oka.

On je izdvojio tri osnovna čista boje — žutu, plavu i crvenu, — i analizirao bojne kontraste i harmonije s psihološke i estetske točke stajanja. Goethe je uvelio pojam "prafenomena" (Urphänomen) — u optici je postao nastanak boje na granici svjetla i tame. Iako je fizika odbacila teoriju Goethea kao nenaучnu, ona je našla živi odgovor u umjetnicima i filozofima. Schopenhauer je nazvao "Učenje o boji" najvažnijim djelom ikada napisanim o umjetnosti slikarstva; djela Goethea o boji visoko su cijenili veliki fizičari 20. stoljeća — Werner Heisenberg i Max Planck.

Panteizam, spinozizam i principi stvaranja svijeta

Tražeći svjetovnozrenčarsku podršku, Goethe se obratio filozofiji Benedikta Spinoze. Od njega je prihvatio ideju panteizma — odlikovanja Boga s prirodom. Goethe nije mogao prihvatiti kršćanskog transcendentnog Boga; bliže mu je bila ideja o tome da je Božansko imanentno prisutno u svakom prirodnom pojavljivanju. Međutim, njegov panteizam nije bio statičan, već dinamičan — on je Spinozu dopunio idejom razvoja.

Goethe je primjetio da život svih pojava podložen je interakciji dvaju suprotnih sila. Te principe je nazvao "uzdizanjem" (Steigerung) i "polarnošću" (Polarität). Polarnost je napor za razdvojavanje i protupostavljanje (polusi magneta, pozitivno i negativno električno). Uzdizanje je stalno kretanje od jednostavnog do složenog, od niznijih oblika do viših. Interakcija tih dviju sila stvara neprestano razvoj i obnovu svijeta. Život, po Goetheu, je vječni sukob i vječni sintezu suprotnosti.

Čovjek i kultura: od "Bure i natiska" do klasičizma

Evolucija filozofskih stajališta samog Goethea odražava se u njegovom djelovanju. Rani period "Bure i natiska" (Sturm und Drang) je apologija osjećaja, genijalne ličnosti, prava umjetnika na bunot protiv prihvaćenih normi. "Patnje mladog Vertera" (1774) je manifest tog perioda, gdje junak, pokretan hipertrofičnom osjećajnošću, postaje nesposoban izdržati sudar s pravom života.

Međutim, putovanje u Italiju (1786–1788) označilo je duboki preokret u svijetlozrenju Goethea. On dolazi do tako zvanih "vejmarskog klasičizma". Sada je najviša vrijednost za njega ne odvratni bunot, već harmonijsko ravnoteža osjećaja i dužnosti, slobode i potrebe. Za Goethea, umjetnik nije samo izraznik subjektivnih strasti, već stvaratelj koji je sposoban iskriviti u haosu pojava vječne, objektivne oblike ljepote.

Ova zrela filozofija našla je svoje potpuno izražavanje u tragediji "Faust" — glavnom djelu njegova života. Put Fausta je put od besplodnog književnog znanja do žive prakse, od egoističkog uživanja do društveno korisne aktivnosti. Tko je vrijedan života i slobode, onaj koji svaki dan ide na borbu za njih, — proključuje finalni monolog Fausta, podvezujući završetak traženja ljudskog smisla.

Naslijeđe i značenje

Goetheova filozofija je imala ogroman utjecaj na europsku misao u 19. i 20. stoljeću. njegove ideje o morfologiji i metamorfozi postale su temeljem bioloških koncepta, pripremivši tlo za darvinizam. njegovo učenje o boji je proživjelo renesansu u umjetnosti i psihologiji. A njegova pjesnička djela, njegovo postojanje kao univerzalnog genija postala su simbol sinteze znanosti i umjetnosti, prema kojem se strivi moderna kultura.

Goetheova filozofija je most između romantizma i klasičnog racionalizma, između umjetničke intuicije i znanstvenog istraživanja. Ona uči vidjeti svijet cjelokupno, razumijevati svako pojavljivanje kao dio velikog živog procesa i naći u središtu stvarnosti duhovno početak.

Permanent link to this publication: