Julijan Otkupnik: neprijatelj Isusa, koji nije mogao ne priznati njegovu veličinu

On je bio zadnji pogaanski car Rima, čovjek koji je pokušao okrenuti povijest unazad, otići kršćanstvo i vratiti carstvo starim bogovima. Crkva ga je nazval Otkupnikom — i to ime je ostalo s njim na stoljeća. Ali pritom Julijan, čini se paradoksalno, priznavao je Isusa. On nije negirao njegovog postojanja, nije negirao njegovo učenje, nije negirao njegovu moralnu veličinu. On jednostavno nije mogao prihvatiti ga kao Boga. Taj paradoks — ujedno žestoka kritika i prisilno priznanje — čini Julijana jednom od najkompleksnijih i najtragičnijih ličnosti u povijesti kršćanstva. On je bio neprijatelj Crkve, koji se ispostavio bliži razumijanju Isusa nego mnogi od njegovih kršćanskih sovjednika.

Put do prestola: od monaha do cara

Julijan, dobiven nazivom Otkupnik u kršćanskom svijetu, je rođen 331. godine u Carigradu. On je bio nećak cara Konstantina Velikog, tog istog, koji je legalizirao kršćanstvo. Ali njegov djetinjstvo je bilo zasjenjeno tragedijom: 337. godine, nakon smrti Konstantina, njegov otac i većina rođaka su bili ubijeni tijekom dvorskih pobuna. Julijan i njegov brat Gal je ostali siroća i bili su poslani u zatvor.

Spas za mladog Julijana je došao u obliku kršćanskog obrazovanja. Njegovi učitelji su bili svećenici i teolozi. On je učio Sveto Pismo, posjećivao crkvene službe i čak je bio čitač u crkvi. Ali što je dublje sagledavao kršćansko učenje, to više je u njemu rastao otpor. Pod utjecajem filozofa neoplatonika, posebno Maxima Efeskog, on je otvorio za sebe pogaansku mudrost. Vanjski ostajući kršćanin, unutrašnje je već bio poganin.

Godine 355., car Konstantin II, sin Konstantina, je proglasio Julijana cesarom i poslao ga da navodi red u Galiji. Tamo je Julijan pokazao se kao izvrsni vojskovođa i administrator. Kada je 360. godine njegove vojske proglasile ga augustom, a 361. godine Konstantin je umro, Julijan je postao jedinoliki vladar Rimskog carstva. On je odmah proglasio ovoj pričanosti za privrženost poganstvu.

Kritika kršćanstva: tri glavna udaraca

Julijan, kao nitko drugi, je znao kršćanstvo iznutra. On je čitao Ewangelijska, učio teologiju, znao slabe mjesta crkvene hijerarhije. Zato je njegova kritika bila posebno oštra i presudna. On je iznijao tri glavna udarca.

Prvi udarac je kritika dogmatike. Julijan je naglašavao unutarnja sukobi u kršćanskom učenju. Kako Bog može biti ujedno jedan i trojstven? Kako Sin može biti jednak ocu, ako on sam kaže da je otac veći od njega? Kako čovjek može biti Bog? Za Julijana, odgojenog na grčkoj filozofiji s njezinim strahom prema logičnoj jasnosti, ti pitanja su bila nerješivna. On je vidio u dogmatima ne tajnu, već logički propast.

Drugi udarac je socijalni. Julijan je smatrao da kršćanstvo privlači slabe i nerazumnike. On je nazivao kršćansku vjeru «religijom ribara» i tvrdio da ona ponižuje ljudsko dostojanstvo, pozivajući do pokorne i sramežljivosti. On je pisao da nijedan obrazovan Grk ne bi mogao prihvatiti takvu vjeru, jer ona protivi se razumu.

Treći udarac je etički. Julijan priznavao je da kršćani pokazuju izvrsnu skrb za siromahe i bolesne, ali je smatrao da to nije njihova zasluga, već rezultat toga što njihova religija je religija robova. On je govorio: «Galilejanci (tako ga je prezirno zvao) trebaju podrške, jer njihova vjerovanje ne daje im unutarnju silu». On je pokušavao stvoriti alternativu — pogaansku crkvu s socijalnom dobrotvornošću.

Priznanje Isusa: neprijatelj koji nije mogao ne očarati

Ale pri svom žestokom kritičanju, Julijan nije mogao negirati veličinu Isusa. On ga je poštovao kao osobu. On je čitao Ewangelijska i našao u njima duboku mudrost. U svojim djelima priznavao je da je Isus bio veliki učitelj koji je učio ljubav, oproštaj i srama. On je čak pristajao da mnoga od njegovih učenja su duboko filozofski.

Glavna tvrdnja Julijana protiv Isusa nije bila da je Loše učio, već da su njegovi sljedbenici krivo razumijali njegovo učenje. Julijan je smatrao da je Isus bio čovjek, veliki filozof koji je govorio o ljubavi prema bližnjem, ali nije bio Bog. On je uvjeren da su apostoli i evanđelisti, a zatim i očuci Crkve, iskrivili njegovo učenje, pretvarajući ga u bожanstvo. Julijan je želio «očistiti» kršćanstvo od tog «zabluda» i stvoriti sinкретsku religiju u kojoj bi Isus bio poštovan kao učitelj, ali ne kao Sin Božji.

Taj je ključni paradoks Julijana: on je priznavao Isusa kao mudraca, ali ga je odbijao kao Boga. On je bio neprijatelj kršćanske dogme, ali prijatelj kršćanske etike. U tom smislu on nije bio samo poganin, već i «eretik» u najpravom smislu riječi — onaj tko birae iz učenja samo ono što mu odgovara.

「Galilejanski zavjernik」: neuspjela reformacija

Julijan se nije ograničio na kritiku. On je pokušao stvoriti alternativu kršćanstvu — pogaansku religiju koja bi mogla konkurirati s Crkvom. On je reformirao svećenstvo, uveo strogu moralu, zahtijevao od svećenika dobrotvornošću i asketizmom. On je nadao se da će poganstvo, obogatjeno filozofijom i etikom, moći isisnuti kršćanstvo.

Ale njegova reformacija nije uspjela. Poganstvo je bilo previše arhaičko, previše vezano za lokalne kultove, da bi postalo univerzalna religija. Kršćanstvo, s druge strane, je bilo dinamično i živo. Car je mogao zabraniti kršćanske škole, isključiti kršćane iz vojske, ali nije mogao zabraniti ljudima da vjeruju.

Julijan je poginuo 363. godine u bitci s Perzijancima. Prema predanju, njegova zadnja riječ su bila: «Ti si pobijedio, Galilejanci!». Kršćanski izvori navode te riječi kao priznanje poraza, a pogaanski izvori je izražaj razočaranja. Ali vjerojatno je bila mješavina oboje. On je shvatio da je izgubio, ali nije mogao svidjeti se toga što njegov protivnik je To, Koga on nije mogao ne poštovati.

Nasljedstvo Julijana: zašto je važan danas

Julijan Otkupnik ostaje ličnost koja nas nalaže misliti o tome što znači biti neprijatelj. On je bio neprijatelj kršćanstva, ali je bio iskren u svom traženju istine. On je kritizirao kršćane zbog njihove nelogičnosti, ali je priznao njihovu moralnu snagu. On je mrzio Crkvu, ali je volio Isusa kao učitelja. To unutarnje sukob čini njegovu ličnost duboko ljudskom i tragičnom.

U našem vremenu, kada je svijet postao više pluralističan, Julijan nas podsjeća na to da kritika ne mora nužno značiti odbijanje. Možemo ne prihvatiti vjerovanje, ali priznati njegovu vrijednost. Možemo ne slažiti se s dogmatima, ali oduševljavati se osobom Isusa. I, možda, upravo u tome je ključni učitelj Julijana: istina ne pripada ni jednoj religiji, ona pripada onima koji traže.

Постоянный адрес данной публикации: