Građansko stanovništvo kao objekt i subjekt u ratovima

Uvod: Preosmišljanje uloge građana u vojnim sukobima

U klasičnoj teoriji rata, od Clausewitza do početka XX stoljeća, građansko stanovništvo je bilo predvođeno kao objekt: demografski i ekonomski resurs ("tyl"), izvor dopune vojske, a također i kao pasivna žrtva ("collateral damage" – povratne štete) ili instrument pritiska na neprijatelja. Međutim, historija, posebno s doba totalnih ratova i narodnooslobodilačkih pokreta, pokazala je da građani često postaju subjekti – aktivni učesnici otpora, nositelji legitimiteta i ključan faktor u postizanju političkih ciljeva sukoba. Ova evolucija odražava prekid od ratova kabineta i redovnih vojski do ideoloških, mrežnih i hibridnih ratova.

1. Historijska evolucija: od objekta do "totalne mobilizacije"

Drevnost i srednjovječje: Građansko stanovništvo (stanovnici gradova) je često bio glavni objekt nasilja (masakr, ropstvo) nakon zauzimanja tvrđave. To je bila taktika zastrašivanja i oblik plaćanja vojske. Međutim, u seljačkim ustanakima (Jacquerie, Husitske ratove) sami građani su postali subjekti oružanog otpora.

Doba "kabineta" ratova (XVII–XVIII stoljeća): S razvojem redovnih vojski i prava sporazuma (početak kodifikacije u traktatima Hugo Grotiusa) građansko stanovništvo je bilo izdvojeno kao zaštićena kategorija, iako je to rijetko provodilo u praksi. Rat se smatrao delom profesionalnih vojski.

Napoleonovski i "totalni" ratovi (XIX–XX stoljeća): Preokret. Napoleon je uvelio konskripciju – masovni priziv građana u vojsku, čineći ih subjektima u obliku vojnika. U Prvom i posebno Drugom svjetskom ratu brisanje granice između fronta i tyла je vodilo do koncepcije "totalnog rata", gdje građansko stanovništvo postaje namjerni objekt utjecaja za smanjenje volje neprijatelja za otpor (bombardeiranje Dresdena, Hirošime, blokada Leningrada). Ovdje je ono – ujedno objekt terora i subjekt radnog fronta.

Interesantan činjenica: U godinama Drugog svjetskog rata u okupiranoj Evropi i SSSR, građansko stanovništvo je masovno postalo subjekt parтизanskog pokreta i otpora. To je navelo naciste da primene žestoke kaznene mjere protiv civilnog stanovništva (npr. uništavanje selo Khatyn, Lidice), što, sa druge strane, još više pojačalo podršku partizanima. Ovaj paradoks pokazuje dvostruku prirodu statusa: pokušaj potiskivanja građana kao subjekata otpora pretvara ih u objekt totalnog uništavanja.

2. Teoretski pristupi: od "pravednog rata" do humanitarnog prava

Teorija pravednog rata (Jus ad bellum i Jus in bello): U njoj se građansko stanovništvo smatra objektom zaštite. Princip razlikovanja zahtijeva četki odvojenje boraca od neboraca, a princip proporcionalnosti zabranjuje napade, gdje smrt građana nije izravno proporcionalna vojnoj nužnosti.

Kritična vojna teorija i postkolonijalne istraživanja: Ovi pristupi tvrde da zapadno humanitarno pravo često služi instrumentu koji, deklarirajući zaštitu građana kao objekata, zapravo legitimizira ratove gdje oni postaju glavne žrtve. U antikolonijalnim ratovima (Alžir, Vijetnam) građansko stanovništvo je bilo ključan subjekt političke borbe. Rat se vodio za "srca i umove" (riba u moru naroda, po metafori Mao Ce-tunga), a partizani ("riba u moru naroda", po metafori Mao Ce-tunga) su svjesno stirovali granicu između borca i civilnog stanovnika, čineći stanovništvo aktivnim učesnikom.

3. Moderni hibridni sukobi: zatvaranje granica

U sukobima 21. stoljeća (Sirija, Jemen i dr.) status građanskog stanovništva postao je još više dvosmislen:

Objekt informacijske i kognitivne vojne: Stanovništvo namjerno podstavlja utjecaju propagande, dezinformaciji, psihološkim operacijama s ciljem demoralizacije ili mobilizacije. Ovdje su građani objekt manipulacije, ali njihovo iskustvo postaje polje bitke.

Objekt humanitarnih kriza kao taktika: Stvaranje umjetnog gladija, blokada humanitarnog pomoći, uništavanje bolnica i škola se koristi za postizanje vojnih i političkih ciljeva (strategija "spaljenog tla"). Stanovništvo – objekt pritiska na neprijatelja.

Subjekt digitalnog otpora i volonterstva: Građani postaju aktivni subjekti kibervojne (haktivisti), pružaju digitalnu podršku vojsci, bave se crowdfundingom, proizvodnjom drona i opreme, dokumentacijom vojnih zločina. To zatvara formalni status nekombatanta.

4. Međunarodno humanitarno pravo: pokušaj zaključiti status objekta zaštite

Ženevske konvencije iz 1949. godine i Dodatni protokoli iz 1977. godine predstavljaju pokušaj vratiti građanskom stanovništvu status zaštićenog objekta. Oni zabranjuju:

• Napade na građane i građanske objekte.
• Akte nasilja namijenjeni za terrorizaciju stanovništva.
• Upotrebu gladija kao metode rata.
• Kollektivne kazne.

Međutim, učinak ovih normi ovisi o političkoj volji, asimetriji sukoba i pojavljivanju novih tehnologija (kibernetičko oružje, autonomne sustave), koje ponovo stavlju pod pitanje primjenljivost starih principa razlikovanja.

Završetak: Ambivalentnost kao nova norma

Također, građansko stanovništvo u modernom ratu je i objekt i subjekt ujedno, a to u hipertrofiranim oblicima. Oni su:

• Maksimalni objekt učestalosti i patnje pod uslovima totalizirajućeg nasilja.
• Ključni subjekt političke legitimiteta, za koju se borba.
• Aktivan učesnik otpora i rata u njegovim hibridnim, mrežnim oblicima.

Historija pokazuje da pokušaji svedenja građana samo na status pasivnog objekta zaštite (kao u idealnim modelima humanitarnog prava) često ne uspijevaju pred lice političke realnosti, gdje rat postaje borba za preživljavanje naroda i identiteta. Budućnost, vjerojatno, leži ne u negiranju ove dvostruke prirode, već u izradi novih pravnih i etičkih ramaka koje bi priznale aktivnu ulogu građana u samozashti i otporu, pritom osiguravajući im maksimalnu moguću zaštitu od proizvoljnog nasilja. Rat više nije bio samo delo vojnika; postao je isprobavanje za cijelo društvo, što čini pitanje o statusu građanskog stanovništva jednim od ključnih u razumijevanju prirode sukoba 21. stoljeća.

Permanent link to this publication: