Infantilitas i naracizam. Dva pojmovanja koja se često mješaju, ali još češće idu ruka uz ruku. Infantilna osoba je «večni dijete» koji ne želi uzimati odgovornost. Naraciss je «odrasli s krunom na glavi» koji traži oduševljenje. Ali ako se pogleda bliže, imaju mnogo zajedničkog: egocentrizam, nesposobnost za empatiju, niska tolerancija frustracije. Više toga, infantilitas može biti maska za naracizam, a naracizam često se hrani infantilitom. U ovoj članku ćemo raspravljati o tome što ih povezuje, što ih razlikuje i što raditi ako ste otkrili te osobine kod sebe ili bliskih osoba.

Što je infantilitas kod odraslih

Infantilitas je sačuvanje u psihici odrasle osobe osobina koje su prisutne kod djece. To nije dijagnoza, već osobna osobina. Proizlazi iz ne želje za uzimanjem odluka, prekida odgovornosti, traženja «roditelja» (partnera, šefa, države) koji će sve izustaviti. Infantilna osoba živi jednim danom, ne umije planirati, lako se poddaje trenutnim željama. Može biti privlačan, spontan, ali njegova spontanost brzo iscrpljuje. U kriznoj situaciji upada u stagonu ili isteriku, umjesto da djeluje. Ne voli kada ga «obrazuju», ali pritom se stalno žali i žali. Primjer: muškarac 35 godina koji živi s majkom, radi kurira, a svi slobodni novac troši na igre. Ili žena koja prekida sve domaće pitanja mužu, a sama se žali na umor.

Što je naracizam kod odraslih

Naracizam je osobna osobina (u najtežoj formi — poremećaj), karakterizirana granđanskim osjećajem vlastite važnosti, potrebnom za stalnim oduševljenjem i odsustvom empatije. Za razliku od infantila, naraciss može biti veoma uspješan, ciljstven i čak radogolik. Ali njegov uspjeh nije sam cilj, već način da dobije oduševljenje. Naraciss ne tolerira kritiku, obesцениva druge, osvetljava za uznemarena samosvojstvo. On nije sposoban za iskrenu blizinu, koristi ljude kao drog za povisivanje samosvojstva. Primjer: šef koji pridodaje sebi sve zasluge podređenih i otpušta zbog malog neslaganja. Ili partner koji traži stalno pažnju, ali sam ne zanima se osjećajima drugog.

Podobnosti: zajednički korijen

I infantil, i naraciss su egocentri. Svijet se vrti oko njih, njihovih želja, njihovih obida. Oba nisu sposobni za zdrav kompromis. Oba se boje odrasle odgovornosti (ali na različite načine: infantil je izbjegava, naraciss je simulira, zapravo se boje neuspjeha). Oba imaju nisku samosvojstvo pod maskom. Infantil izgleda nesigurno, naraciss — iznadvođen, ali u dubini oba su ranjivi. Oba su odrasli u disfункциonalnim obiteljima: ili hiperopeka, ili hladnost i nasilje. Oba loše nose odbijanje. Ako im se odbije, infantil će se obeshrabriti i otići u sebe, naraciss će se pobuniti i početi osvetljavati.

Razlike: infantil ne gradi granđanskih planova

Infantil ne pritvrđuje za veličinu, on želi da ga ostave u miru i dopuste mu igrati se. Naraciss, na suprotno, želi pjeđestal. Infantil može priznati svoju krivu (bar samo ako to ne zahtjeva napore), naraciss nikada. Infantil više sličan je na «lenivog dijete», naraciss na «kapriznog kralja». U odnosima infantil očekuje da ga održe kao dijete; naraciss očekuje oduševljenje kao bog. Infantil je sklon zavisnostima (alkohol, igre, hrana), naraciss je sklon radogolizmu i šopogolizmu (statusne stvari). Međutim, mogu se kombinirati: naraciss može biti infantil u svakodnevnom životu (ne praviti suđe, ne plaćati račune), a u karijeri — agresivan.

Mješavina: naracistički infantilitas

Najteži varijanta je kada se osobine mješaju. Čovjek ujedno traži oduševljenje i ne uzima nikakvu stvarnu odgovornost. On smatra se genijem, ali ne može platiti za stan. On želi vlastu, ali ne može organizirati ni svoj dan. Takvi ljudi često postaju tirani u obitelji: oni krave, ponižavaju, ali pritom sami ne rade ili rade slabo. Imaju uvijek nekoga ko mora: državu, roditelje, partnera. Iako su iskreni ne razumijevaju zašto okružujući nisu oduševljeni. To je iznimno toksičan tip osobnosti koji uništava sve koja padaju u njegovu orbitu.

Uzroci formiranja

Oba događaja se uzimaju korijenima u djetinjstvu. Infantilitas — zbog hiperopеке („mama će sve odlučiti“) ili, suprotno, zbog traume, kada dijete zadrži se u fazi „ja ne želim odrastati, jer odrasli su zlostavni“. Naracizam — zbog izmjene idealizacije i obesцениvanja: roditelji su jednom hvalili (ti si genij), a drugi puta ponižavali (ti si ničega). Dijete uči se zaštititi kroz granđansko „Ja“. Često u obiteljima naracisova i infantila su poremećeni granice, nije bila zdrava separacija. Kulturalni faktori: društvene mreže kultiviraju infantilnu potrebu za lajkama (odmah zadovoljstvo) i naracističku demonstraciju uspjeha.

Kako prepoznati kombinaciju kod partnera

U početku odnosa takav čovjek može biti privlačan (naracistička „idealizacija“) i spontan (infantilna lakoća). Ali zatim primjećujete: on ne izvršava obećanja, prekida na vas svakodnevni život, traži oduševljenje, ali sam ne radi ništa da zasluži to. Može organizirati isteriku, ako ne kupite mu igračku, a idući dan tražiti da ga oduševljavate njegovom genijalnom idejom. On ne umije radovati se vašim uspjehom, ali stalno se žali na svoje neuspjehove. Ako pokušate razgovarati o njegovom ponašanju, on ili napada („ti sama si kriva“), ili se obeshrabri („ti me ne voliš“). To je zatvoreni krug.

Možemo li promijeniti takve ljude

Najlakše je čist infantilitas bez naracizma. Ako čovjek osvija problem i želi odrastati, mu pomaže psihoterapija (šema-terapija, KPT), trening odgovornosti, financijsko planiranje. Naracizam liječi se teže: naraciss rijetko dolazi do psihologa, jer ne vidi problem („to je svijet glupaca“). Ako naraciss ide na terapiju (često zbog depresije ili gubitka odnosa), proces traje godine. A kombinacija infantilitasa i naracizma je najgori prognoza. Terapija traje godine, a uspjeh nije garantiran. Zato psiholozi često savjetuju partnerima takvih ljudi ne očekivati čuda, već spasavati se.

Što raditi ako ste otkrili sebe

Prvo — priznati problem. Ako ste shvatili da ste taj isti „večni dijete“ ili „krunovani egocentrista“, to je prvi korak. Drugo — obratiti se psihoterapeutu. Ne pokušavajte rješavati sami, korijeni su duboki. Treće — započeti s malog: učiti se uzimati odgovornost za svoje financije, za svoje emocije, za svoje vrijeme. Prestati prekidaći krivu. Učiti se govoriti „ne“ svojim kaprizima. I najvažnije — prestati tražiti „roditelja“ u partneru ili šefu. To je teško, bolno, ali daje šansu na sretni život. Imate pravo na grešku, ali niste imali pravo uništavati druge svojom nezrelošću.

Infantilitas i naracizam su dvije strane jedne medalje nezrelosti. Oni uništavaju odnose, karijeru, zdravlje. Ali izlaz postoji. Put do odraslosti ide kroz bol — bol od osvijećenja da niste središte svemira, da drugi isto imaju osjećaje, da život zahtjeva napore. Ali nagrada je sloboda, poštovanje i, konačno, prava blizina. Ste spremni za to?

Permanent link to this publication: