Infantilizam i naracizam. Dva pojmovanja koja često mešaju, ali još češće idu ruka uz ruku. Infantilna osoba je «večni dijete», koje ne želi uzimati odgovornost. Naraciss je «odrasli s krunom na glavi», koji traži oduševljenje. Ali ako se pogleda bliže, imaju mnogo zajedničkog: egocentrizam, nesposobnost za empatiju, niska tolerancija frustracije. Više još, infantilizam može biti maska za naracizam, a naracizam često se hrani infantilnošću. U ovoj članku ćemo raspravljati o tome što ih povezuje, što ih razlikuje i što učiniti ako otkrijete te osobine kod sebe ili bliskih osoba.

Što je infantilizam kod odraslih

Infantilizam je očuvanje u psihici odrasle osobe osobina koje su prisutne kod djece. To nije dijagnoza, već osobna osobina. Proizlazi u ne želji za uzimanjem odluka, prebacivanju odgovornosti, traženju «roditelja» (partnera, šefa, države), koji će sve razrešiti. Infantilna osoba živi jednim danom, ne umije planirati, lako se poddaje trenutnim željama. Može biti privlačan, spontan, ali njegova spontanost brzo iscrpljuje. U kriznoj situaciji upada u staz ili isteriku, umjesto da djeluje. Ne voli kada ga «obrazuju», ali pritom stalno žali i žali se. Primjer: muškarac 35 godina, koji živi s majkom, radi kurira, a svi slobodni novac troši na igre. Ili žena koja prebacuje sve domaće pitanja na muža, a sama se žali na iscrpljenost.

Što je naracizam kod odraslih

Naracizam je osobna osobina (u najtežoj formi — poremećaj), koja se odlikuje velikim osjećajem vlastite važnosti, potrebnom za stalnim oduševljenjem i odsustvom empatije. Za razliku od infantila, naraciss može biti veoma uspješan, ciljano orijentiran i čak radogolik. Ali njegov uspjeh nije sam cilj, već način da dobije oduševljenje. Naraciss ne podnosi kritike, obesцениva druge, osvetljava za uznemarena samosvojstvo. On nije sposoban za iskrenu blizinu, koristi ljude kao drog za povisivanje samosvojstva. Primjer: šef koji pridodaje sebi sve zasluge podređenih i otpušta zbog malog neslaganja. Ili partner koji traži stalno pozornost, ali sam ne zanima se osjećajima drugog.

Usporedbe: zajednički korijen

I infantil, i naraciss su egocentri. Svijet se vrti oko njih, njihovih želja, njihovih obida. Oba nisu sposobni za zdrav kompromis. Oba se boje odrasle odgovornosti (ali na različite načine: infantil je je izbjegava, naraciss ju simulira, zapravo se boje neuspjeha). Oba imaju nisku samosvojstvo pod maskom. Infantil izgleda nesigurno, naraciss — iznadmudro, ali u dubini oba su ranjivi. Oba su odrasli u disfункциonalnim obiteljima: ili hiperopuka, ili hladnost i nasilje. Oba loše nose odbijanje. Ako im se odbije, infantil će se obeshrabriti i otići u sebe, naraciss će se pobuniti i početi osvetljavati.

Razlike: infantil ne gradi velike planove

Infantil ne pritvori na veličinu, on želi da ga ostave u miru i dopuste mu igrati se. Naraciss, na suprotno, želi pjeđestal. Infantil može priznati svoju krivu (bar samo ako to ne zahtjeva napore), naraciss nikada. Infantil više sličan je na «lenjivog dijete», naraciss na «kaprižnog kralja». U odnosima infantil očekuje da ga odrastu kao dijete; naraciss očekuje oduševljenje kao bog. Infantil je sklon zavisnostima (alkohol, igre, hrana), naraciss — radogolizmu i šopogolizmu (statusne stvari). Međutim, mogu se kombinirati: naraciss može biti infantilan u svakodnevnom životu (ne praviti suđe, ne plaćati račune), a u karijeri — agresivan.

Mješavina: naracistički infantilizam

Najteži varijanta je kada se osobine mješaju. Čovjek ujedno traži oduševljenje i ne uzima na sebe nikakvu stvarnu odgovornost. On smatra se genijem, ali ne može platiti za stan. On želi vlastu, ali ne može organizirati ni svoj dan. Takvi ljudi često postaju tirani u obitelji: oni vrišu, ponižavaju, ali pritom sami ne rade ili rade slabo. Imaju uvijek nekoga ko mora: državu, roditelje, partnera. Iako su iskreni ne razumijevaju zašto okružujući nisu oduševljeni. To je izuzetno otrovni tip osobnosti koji uništava sve koje padaju u njegovu orbitu.

Uzroci formiranja

Oba događaja se korijenjuju u djetinjstvu. Infantilizam — zbog hiperopuke („mama će sve razrešiti“) ili, suprotno, zbog traume, kada dijete zaglavi u fazi „ja ne želim odrastati, jer odrasli su zlostavni“. Naracizam — zbog izmjene idealizacije i obesцениvanja: roditelji su jednom hvalili (ti si genij), a drugi puta ponižavali (ti si ničega). Dijete uči se zaštititi kroz veliko „Ja“. Često u obiteljima naracisaka i infantila su kršene granice, nije bila zdrava separacija. Kulturalni faktori: društvene mreže kultiviraju infantilnu potrebu za lajkama (odmah zadovoljstvo) i naracističku demonstraciju uspjeha.

Kako prepoznati kombinaciju kod partnera

U početku odnosa takav čovjek može biti privlačan (naracistička „idealizacija“) i spontan (infantilna lakoća). Ali zatim primjećujete: on ne izvršava obećanja, prebacuje na vas svakodnevni život, traži oduševljenje, ali sam ne radi ništa da zasluži to. Može organizirati isteriku, ako ne kupite mu igračku, a idućeg dana tražiti da ga oduševljavate njegovom genijalnom idejom. On ne umije radovati se vašim uspjehom, ali stalno se žali na svoje neuspjehove. Ako pokušavate razgovarati o njegovom ponašanju, on ili napada („ti sama si kriva“), ili se obeshrabri („ti me ne voliš“). To je zatvoreni krug.

Možemo li promijeniti takve ljude

Najlakše je čist infantilizam bez naracizma. Ako čovjek shvaća problem i želi odrastati, mu pomaže psihoterapija (šema-terapija, KPT), trening odgovornosti, financijsko planiranje. Naracizam liječi se teže: naraciss rijetko dolazi do psihologa, jer ne vidi problem („to je svijet glupaca“). Ako naraciss ide na terapiju (često zbog depresije ili gubitka odnosa), proces traje godinama. A kombinacija infantilizma i naracizma je najgori prognoza. Terapija traje godinama, a uspjeh nije garantiran. Zato psiholozi često savjetuju partnerima takvih ljudi ne očekivati čuda, već spasavati se.

Što učiniti ako ste shvatili sebe

Prvo je priznati problem. Ako ste shvatili da ste taj isti „večni dijete“ ili „krunovani egocentrista“, to je prvi korak. Drugo je obratiti se psihoterapeutu. Ne pokušavajte rješavati sami, korijeni su duboki. Treće je započeti s malog: učiti uzimati odgovornost za svoje financije, za svoje emocije, za svoje vrijeme. Prestati prebacivati krivu. Učiti govoriti „ne“ svojim kaprizima. I najvažnije — prestati tražiti „roditelja“ u partneru ili šefu. To je teško, bolno, ali daje šansu na sretni život. Imate pravo na grešku, ali niste imali pravo uništavati druge svojom nezrelošću.

Infantilizam i naracizam su dvije strane jedne medalje nezrelosti. Oni uništavaju odnose, karijeru, zdravlje. Ali izlaz postoji. Put do odraslosti leži kroz bol — bol od osviještenja da niste središte svemira, da drugi isto imaju osjećaje, da život zahtjeva napore. Ali nagrada je sloboda, poštovanje i, konačno, prava blizina. Ste spremni za to?

Постоянный адрес данной публикации: