Propovijati želje: zašto to činimo i što želimo dobiti

Propovijanje želja je jedno od najšire i najstarijih ljudskih djela. Činimo to kada vidimo padajuću zvijezdu, kada puštamo svjetiljke na torti, kada bacamo kovanac u bunar ili kada dolazi Nova godina. To djelo ne poznaje kulturne granice, ne ovisi o starosti i društvenom statusu. Živi u svakom od nas od djetinjstva. Ali zašto? Što nam, racionalnim bićima 21. stoljeća, daje vjerovanje u magiju brojeva, vremena i slučajnih sudbina? I zašto, unatoč svom znanstvu i pragmatizmu, nastavljamo propovijati želje, znajući da ih nitko osim nas ne može ispuniti?

Zašto ljudi volje propovijati želje

Prvi razlog je potreba za kontrolom. U svijetu koji često izgleda kaotičnim i nepredvidivim, akt propovijanja želja daje nam iluziju upravljanja budućnošću. Ne možemo utjecati na vremenskuitu, politiku, zdravlje bliskih, ali možemo izričiti glasno ili sami: «Želim, da...». To djelo vratilo nam osjećaj agencije, čak i ako je isključivo simbolično. Psihološki gledano, propovijanje želja je oblik kopinške strategije, način nositi se s neizvorim.

Drugi razlog je nade. Ljudi su bića koja žive budućnošću. Ne možemo postojati bez očekivanja nečeg dobrog. Propovijanje želja je kristalizacija nade, njeno pretvaranje iz apstraktnog osjećaja u konkretnu formu. Kada propovijemo želje, kažemo sebi: «Vjerujem, da bi moglo biti bolje budućnost nego sada». To je moćan psihološki anker koji pomaže nam kretati se naprijed, čak kada se okolnosti izvlače protiv nas.

Treći razlog je ritual. Ljudi su ritualna bića. Trebamo ponavljajuće djela koja daju životu strukturu i smisao. Propovijanje želja je ritual koji dijelimo s drugim ljudima. Kada puštamo svjetiljke na rođendan u krugu obitelji ili propovijemo želje u Novoj godini, sudjelujemo u kolektivnom djelu koje pojačava društvene veze i daje osjećaj pripadanja.

Na kraju, to je igra. Propovijanje želja je igra s sudbinom, svijetom, samim sobom. Znajući da nikoga ne garantira ispunjenje, ipak igramo, jer u tome je element magije koji čini naš život manje sivim i predvidivim.

Kako želje često propovijaju

Da bi se moglo provesti statistički anketu svih želja propovijanih čovječanstvu, rezultati bi bili predvidivi, ali ipak privučni. Najčešće želje su ljubav, zdravlje i sreća za bliskih ljudi. Želimo da naši rođaci budu zdravi, da pronađemo našu «drugu polovinu», da u obitelji vladaju mir i suglasje.

Na drugom mjestu su materijalne želje. Novac, kuća, auto, putovanja, karijerni razvoj. To je također dio naše prirode: želimo stabilnost, sigurnost i mogućnost dopustiti si ono što čini život komfortnim i zanimljivim. Međutim, prema istraživanjima, materijalne želje često ustupaju mjesto nematerijalnim kad ljudi počinju cijeniti vrijeme, odnose i unutarnji mir više nego stvari.

Treće mjesto zauzimaju želje vezane uz osobni razvoj. Želimo postati mudriji, snažniji, sigurniji. Želimo se osloboditi straha, naučiti nešto novo, preći svoje ograničenja. To su želje koje odražavaju našu dubinsku potrebu za rastom i samorealizacijom.

Interesantan je činjenica da su najčešće želje nezmijenjene vanjskog kulturnog konteksta. Ljudi žele jednako, neovisno o tome gdje žive i u što vjeruju.

Zašto postoji Dan propovijanja želja

Dan propovijanja želja nije samo slučajni datum. To je simbolično podsjetnik o tome da imamo pravo sanjati. U svijetu gdje smo stalno zauzeti, gdje rijetko zaustavljamo da razmislimo o tome što stvarno želimo, taj dan postaje pauza. On poziva nas sjetiti se da život nije samo obaveza, već i sanjari.

Historija tog praznika nema jasnih korijena, ali njegovo nastanje odražava dubinsku potrebu čovjeka za legalizacijom svojih želja. U zagonetci svakodnevnog života često odlažemo sanjari «na kasnije», smatrajući ih nešto nesrijeditim ili nedostupnim. Dan propovijanja želja daje nam dopuštenje sanjati bez osjećaja krivice. To je dan kada možemo dopustiti se biti malo djecom, malo naivnim i vjerovati da se mogu ispuniti naši sanjari.

Uz to, taj dan ima terapeutsku funkciju. Kada propovijemo želje, ne samo sanjamo, nego ih izričito priznamo, a to je prvi korak da se želja pretvori u cilj, a cilj u stvarnost. Dan propovijanja želja je također podsjetnik o tome da sanjari ne žive sami po sebi. Oni postaju stvarnost samo kad ih pretvaramo u plan djela.

Na kraju, Dan propovijanja želja je praznik čovječke nade. I dok ona živi u nama, dok vjerujemo u mogućnost čuda, ostajemo živi. I to je, možda, najvažnija želja koju možemo propovijeti — ne prestajati sanjati.

Permanent link to this publication: