Леон Бакст и Марк Шагал: два белорусских гения на перекрёстке эпох

Уvod: veza kroz prekid

Леон Бакст (1866–1924) и Марк Шагал (1887–1985), dva porođena u Belarusi, razdvojena generacijom i umjetničkim manifestima, predstavljaju paradoksalnu dихотомiju u istoriji umjetnosti. Бакст — mešoviti modernac i jedan od glavnih stvaralaca "Ruskih sezona", predstavnik svetske, elitarske, evropskih kultura Zlatog veka. Шагал — pesnik avangarda, stvarac mitologije židovskog mjestetka, čije umjetnost prorisla iz tla narodnog života. njihove kreativne pravce rijetko su se izravno presečale, ali ih povezuje zajednička "malaja rodina", status kulturalnih poslanika Rusije na zapadu i fundamentalna uloga boje kao glavnog izraznog sredstva. njihovo poređenje omogućava da se vidi evolucija ruskog umjetnosti od iskusa dekorativizma do ekspresivne, egzistencijalne obraznosti.

Biografske paralele i kontrasti

Porijeklo: Oba su rođena u židovskim obiteljima u Belarusi (Бакст — u Grodna, Шагал — u Vitebsku) i preostigli ograničenja črne čaršije.

Obrazovanje: Oba su prošli kroz školu risanja Društva za poticanje umjetnosti u Sankt Peter堡u, ali u različito vrijeme i s različitim rezultatima. Бакст je sjajno uključen u glavnu umjetničku sredinu, Шагал se je osjećao u njoj stranim.

Pariz kao točka privlačnosti: Pariz je igrao ključnu ulogu za oba. Бакст je postao slavan ovdje zahvaljujući Dягилевu, Шагал — neovisnim umjetnikom, koji je uhapio učinke fovizma i kubizma, ali ostao vernim svojim temama.

Odnos prema korijenima: Бакст, koji je promijenio prezime Розенберг na pseudonim (derivat prezimena bake Bаkstеr), prihvatio je kršćanstvo za brak i lako je ušao u više krugove. Шагал, iako je otišao iz Ruske imperije zauvijek, ostao je u dubokoj povezanosti s židovskom kulturom, koju je učinio univerzalnim jezikom svog umjetnosti.

Estetski svjetovi: "Balet" vs. "Štetl"

Леон Бакст — majstor sintetičkog predstava. njegova slava se temelji na radu za "Ruske sezone" Sergеja Dягилева. on nije bio samo dekorator; on je stvarao totalne vizualne svijete, gdje su kostim, boja, svjetlo i pokret postali jedinstveni cijel.

Кljučne radove: Dekoracije i kostimi za baleti "Шехерезада" (1910), "Poslepoludenski odmor fava" (1912), "Daфnis i Hлоja" (1912).

Umjetnički jezik: Ornamentalni, iskusan, egzotičan. Бакст je koristio smjelе, iznenađujuće bojne kombinacije (npr. crveni sa narančastim, smaragdov с лиловим), koje su revolucionizirale scenografiju. njegove kostime, često stesnjujući pokret i pretvarajući plesača u živu sliku, su djela dizajna. njegovo umjetnost je festival za oči, teatar kao luksuzna, čuvena utopija.

Марк Шагал — majstor lirskog mita. njegov izvor nije antičnost ili Istok, nego svakodnevni život i duhovnost vitebskog штетла.

Кljučne radove: "Ja i selo" (1911), " над gradom" (1918), niz "Biblijskog poslanja".

Umjetnički jezik: Ekspresivni, iracionalni, autobiografski. Boja kod Шагала nije dekorativna, već emocionalna i simbolična. Plavo nebo Vitebska, zeleno lice gajde, gorući crveni boja ljubavi — to je bojna autobiografija.

Boja kao zajednički znak i razlika

Oba umjetnika su titani boje, ali koriste je za različite svrhe.

Бакст istražuje boju kao dramaturgiju i dekoraciju. njegova paleta je alat stvaranja atmosfere, bilo da je to napetost "Шехерезade" ili idilija "Daфnisa i Hлоje". on pažljivo izgrađuje harmonije i dissonanse, sjećajući se o sceničkom osvjetljenju i općem utisci.

Шагал koristi boju kao emociju i svjetlosnu supstanciju. njegova boja izlučuje unutrašnji svjetlo, on ne opisuje predmet, već izražava stanje duše. Plavo nebo Vitebska, zeleno lice gajde, gorući crveni boja ljubavi — to je bojna autobiografija.

Utjecaj i mogući presečaji

direktnih svjedočanstava o dubokom utjecaju Бакста na Шагала nema, oni su pripadali različitim umjetničkim klanskim. Međutim, važno je kontekstualno presečanje:

zajednički kulturalni fon. Oba su uhapili vitebsku vizualnu kulturu: sjajne oglašavanja, freske, narodni ljudski, koji su kasnije odgovorili na odvažnost njihove palete.

"Ruski sezone" kao fenomen. uspjeh dягилевske antreprize, gdje je bio Бакst, pokazao je Шагалу (kao i mnogim drugim), da se rusko umjetnost može trijumfalno izjaviti u Evropi, očuvavajući svoju identitet.

zanimanje za teatar. Oba su mnogo radila za teatar, ali s suprotstavljenim pozicijama. ako je Бакst stvarao kostim kao dio dekorativnog ansambla, onda je Шагал u svojim radovima za Židovski kamerni teatar (1920) slikao zidove, pretvarajući sve prostor u živu, uzbudljivu sredinu. njegov teatar nije bio predstava, već mističnost.

факт osobnog poznayanja. postoje svjedočanstva da je mladi Шагал, već u Parizu, posjećivao radionicu Бак斯塔. iako su estetski bili daleki, sam čin sastanka "патриарha" parizke scene i "vitebskog sanjarca" je simboličan.

nasljedje: od elitarnog do univerzalnog
Бакst je postao simbol vremena, zakonodavac mode i stila, prethodnik ar-деко. njegov utjecaj je ogroman u dizajnu kostima, grafici i dekorativnom umjetnosti.

Шагал je prešao granice jednog pravca, postavši jedan od glavnih humanista u umjetnosti XX veka. njegovo nasljedje je u monumentalnim vitrajima, freskama, u sposobnosti govoriti na jeziku, razumljivom svima, o ljubavi, sjećanju, patnji i vjeri.

završetak: dva polusa jedne planete

Леон Бакст i Марк Шагал — dva genija, koja su iz jednog geografskog i kulturalnog točkа, ali su se krenula ka različitim polusima umjetničkog svemira. Бакst — to je vanjsko, zрелиšno, teatarsko. njegova umjetnost se obraca publici, ona stvara svijet ljepote i izrađenosti. Шагал — to je unutrašnje, intimno, egzistencijalno. njegova umjetnost se obraca duši, ona stvara svijet osobne i kolektivne memorije. njihov dijalog — to je dijalog vremena: zapada imperijske, estetske kulture i uspona osobnog, tragičnog i lirskog XX veka. Oba, svaki na svoj način, su dokazali da je umjetnost, rođena na krajnjim rubovima imperije, sposobna pokoriti svjetske glavne gradove i promijeniti vizualni jezik čovječanstva. Belarus, takođе, je rodila ne jednu, već dvije snažne, međusobno dopunjujuće tradicije, slavivši rusko (i židovsko) umjetnost po cijelom svijetu.

Permanent link to this publication: