Objektivnost ljubavi u filozofiji i religiji

Ljubav je samo osjećaj? Ili nešto više? Za mnoge je to efemerna iskra koja može ispunjeti. Ali filozofija i religija tvrde: ljubav je objektivna. Ona nije samo unutar nas. Ona između nas. Ona daje strukturu bitija, etike i smisla. Čak kada ne osjećamo ljubav, ona ostaje realnost kojoj smo pozivani.

Ljubav kao ontološka veza

Još Platon u "Piru" govorio je o Erosu kao sili koja spaja krajnje s vječnim. Ljubav, po Platonu, nije samo privlačenje tijela, već želja za ljepotom sama po sebi. To je strast za istinom. U ovom smislu ljubav nije subjektivna želja, već fundamentalna struktura bitija. Mi ljubimo, jer svijet je tako postrojen da se možemo povezivati. U kršćanstvu ova ideja se pojačava: Bog je ljubav. Ljubav nije atribut Boga, već njegova esencija. A ako je Bog osnova svega, onda je ljubav sam tkiv realnosti.

Ljubav kao etički princip

Immanuel Kant nije pisao o ljubavi kao o osjećaju. Ali njegov kategorički imperativ — tretirati čovjeka kao cilj, a ne kao sredstvo — to je filozofsko izražavanje ljubavi. U XX vijeku Emmanuel Levinas je išao dalje: ljubav je odgovornost za Drugog. Lice Drugog me poziva na odgovor. To nije emocija, već dužnost koju ne mogu izbjeći. Martin Buber u "Ja i Ti" govori o pravoj susreti koja izlazi iznad koristi. Ljubav nije moj projekt, već događaj u kojem sudjelujem.

Religijsko izmjerenje: agapé

U Novom zavjetu ljubav — agapé — to nije romanističko osjećaj ni braćanska privrženost. To je bezuslovna, žrtvovna ljubav koja ne ovisi o zasluzama objekta. Ona je objektivna u tom smislu što je norma, kojoj smo pozivani, čak kada ne želimo. "Ljubite svoje neprijatelje" nije savjet, već zapovjed. Ona ne apelira na osjećaje. Ona se obracaja na volju. I zato ljubav nije ono što osjećamo, već ono što činimo.

Ljubav i sloboda

Ljubav ne bi bila ljubav, da bi bila prisiljena. Samo sloboda čini ljubav mogućom i ujedno stvarnom. Slobodni izbor ljubiti — čak kada nema želje — pretvara ljubav iz emocije u postupak. Ovo pretvaranje čini ljubav objektivnom: ona postoji u svijetu kroz naše odluke. Nema ljubavi bez slobode. Nema slobode bez odgovornosti. I u tom smislu ljubav je najobjektivniji čin ljudskog života.

Primjeri: filozofi i svetci

Sokrat je ljubio istinu više od života. Franjo Asižki je ljubio siromašne i lešinjare. Etjen de la Boési je ljubio slobodu. U svakom slučaju ljubav nije bila osjećaj, već pozicija. Ona je određivala njihove postupke, njihove patnje, njihovu smrt. Ovi primjeri pokazuju: ljubav je objektivna, jer ona mijenja svijet. Ona stvara obitelji, zajednice, kulture. Ona gradi gradove i uništava zidove.

Ljubav ne nestaje kad prođe privlačenje. Ona ostaje kao izbor, kao sjećanje, kao nade. U tom je njezina objektivnost: ona ne ovisi o našem raspoloženju. Ona ovisi o nama.

Permanent link to this publication: