Objacanja s prirodom: zašto čovjek se privlači prema živim bićima i drveću

Objacanje je najstariji jezik koji ne zahtijeva prevod. Objećamo ljude kako bi izrazili ljubav, podršku ili radost. Ali zašto osjećamo takoisto želju za objacanjem životinja, priježivjeti mačku ili psa, a ponekad i objeti stablo? U tom potezu skriva se nešto veće nego samo strah od osjećaja. To je instikt, koji se izvodi korijenima u našoj evoluciji, i u isto vrijeme — moderni način liječenja koji se zove «ekološka terapija». Što nas potiče da tražimo objacanja s drugim stanovnicima planeta i čak sa biljkama? I što u prirodi nam odgovara međusobno?

Životinje koje prihvaćaju naša objacanja

Popis životinja s kojima čovjek je spreman objacati se stalno raste. Na prvom mjestu — kućni ljubimci. Sviđaju nam se psi i mačke — naši glavni partneri u objacanjima. Oni ne samo što toleriraju naša dodirivanja, nego često ih i iniciraju, prilazeći nam, ležeći na koljena ili udarajući nosom u ruku. Znanstvenici vežu to s oslobađanjem oksiotocina — hormona privlačnosti — i kod čovjeka, i kod životinja. Kada objačate svog psa, njoj, poput vas, se smanjuje razine kortizola (hormona stresa). To je zajednička terapija koja djeluje na nivou fiziologije.

Delfini i konji su još jedne životinje koje mogu postati sudionice takvog «međuvrste objacanja». U delfinoterapiji i ippoterapiji fizički kontakt (dodirivanja, objacanja) igra važnu ulogu. Delfini lako idu na kontakt, dopuštaju se objacati, a konji, unatoč svom veličini, su iznenađujuće nježni. Ali postoje i više egzotičnih primjera: u nekim azilima i rezervatima ljudi se objačaju s kravama, ovčama, svinjama. Ove životinje, za razliku od stереotipova, isto traže kontakt s čovjekom i odgovaraju na ljubaznost.

Interesantno, želja čovjeka za objacanjem s životinjama nije samo «milota». To je način za ukloniti anksioznost, osjećati se sigurno. Životinja ne ocjenjuje, ne kritizira, ne traži objašnjenja. Ona jednostavno postoji. I u tome je njezina terapeutska moć. Naročito je to važno za djecu, starije osobe i ljude koji proživljavaju psihološke trauma. Objacanje s životinjom postaje mостовom natrag u svijet gdje postoji povjerenje.

Zašto čovjek želi objacati drvo

Objacanje stabala nije samo trend u društvenim mrežama. To je praksa koja postoji u različitim kulturama već stoljećima. U Japanu postoji pojam «sinrin-jo» — «lesne kuple», šetnje kroz les koji smanjuju stres i pojačavaju imunost. Objacanje stabla je više intimna verzija te prakse. Ali što iza toga stoji?

Objačajući drvo, čovjek ulazi u kontakt s živim bićem koje se ne kreće, ne govori, ali diše, raste, starje. Dodirivanje kore, osjećanje šuršave, toplote ili hladote — to je taktilni anker koji nas vraća u «sada i ovdje». Iz psihoλογičke perspektive, drvo je simbol stabilnosti, ukorenjenosti, dugovječnosti. U nestabilnom svijetu tražimo podršku, a drvo postaje ta metaforična podrška.

Na fizičkom nivou kontakt s drvom može stimulirati proizvodnju endorfini. Aromati lesne podlage i fitoncidi, koji izlučuju drveće, djeluju uspokojujuće na živčanu sustav. Neki psiholozi preporučuju objacanje stabala kao dio terapije pri depresiji i iscrpljenosti. A u nekim kulturama (npr. u skandinavskim i keltskim tradicijama) objacanje stabala je bilo dio rituala vezanih uz poštovanje prirode i traženje mudrosti.