Sveta Ana u ikonografiji i kulturi: između Istoka i Zapada

U beskonačnoj nizu svetaca, čije lice gledaju na nas s ikona i platna, postoji jedan obraz koji zauzima posebno mjesto. Ne zbog toga što ga rijetko nađete, već zbog toga što je uvijek pored glavne tajne kršćanstva — Bogorodice i Maleg sina. To je sveta Ana, majka Bogorodice, baka Isusa Krista. Njena figura često ostaje u sjeni većih imena, ali ona, prema crkvenom predanju, je postala ono veze koje je spojilo Stari i Novi zavjet. Njezin obraz u umjetnosti i kulturi je priča o dugotrajnom očekivanju, o čudu kasne maternosti i o toj tihoj, skoro neprimjetnoj svetosti koja prodire kroz sve kršćansko umjetnost, od prvih bizantskih mozaika do slika renesanse.

Kojaka sveta Ana

O zemaljskom životu svete Anne znamo ne iz kanonskih Ewangelija, već iz kasnijih apokrifskih izvora, posebno iz «Protоевangelija Jakova», datirane u II vijek. Prema tome tekstu, Ana je bila žena Joakima, bogoslužljivog i bogatog čovjeka iz roda Davida. Godinama su oni živjeli bezdijete u braku, što je u židovskom društvu smatrano velikom sramom, znakom Božjeg gневa. Jednom, tijekom velikog praznika, Joakimu je bilo odbijeno pravo ponijeti žrtvu u ime cijele Izraela s ponižavajućom formulom: «Ne dostojite da ponijete dar, jer Vas Božić nije blagoslovio rođenjem». U dubokoj žalosti Joakim je otišao u pustinju, gdje je počistio i molio četrdeset dana. Ana, ostavljena kod kuće, također je molila u vrtu. I tada im je objavio anđel i objavio, da su njihova molitva čujena — postanu roditelji dijete, o kojem će govoriti svi narodi. Nakon devet mjeseci im se rodila kćer koju su nazvali Marijom.

Već u ovom predanju je zaključena cijela dubinalike Ana. Ona nije samo žena koja je postala majkom u starom dobu. Ona je simbol nade koja ne umire, simbol vjere koja pobeđuje ljudsku logiku. Ona predstavlja prekid od sterilnosti do plodnosti, od iscrpljenja do sreće, i u tom smislu njezin obraz postaje arhetipom samoga kršćanstva — religije koja daruje život tamo gdje se čini da ga već ne može biti.

Ikongrafijski obraz svete Anne: od Vizantije do Novog vremena

U ikongrafskoj tradiciji obraz svete Anne prošao je dugo putovanje razvoja. U ranokršćanskoj umjetnosti je bila izražena rijetko, ali već u bizantskim mozaikama se predstavlja kao počtna matrona, oblačena u tamne odjeće, s pokrivenom glavom. Njezin obraz je pun dostojanstva i mirnosti, ona gleda na gledatelja s tom posebnom mudrošću koja dolazi samo s godinama. U pravoslavnoj ikonografiji Ana često se izražava u vishnjevom maforiju (prekrijev) i plavoj tunici — boji koji predstavljaju ujedno njezinu zemaljsku porijeklo i njegovu priliku prema nebeskom. Njezin lik je pun krotosti, a oči često su okrenute prema nebu ili Bogorodici.

Jedan od najčešćih ikongrafskih tipova u pravoslavnoj tradiciji je obraz «Bogorodica s Mlađenicom i svetom Anom». Ovdje Ana se predstavlja kao poklonjena Spasitelju i njegovoj Majci, premda njezino mjesto je službeno, ali veliko, u dogmatizaciji spasenja. U ruskoj ikonografiji iz 15. i 16. stoljeća posebno popularan je obraz «Ana s Bogorodicom i Mlađenicom», gdje Ana stoji iza leđa Marije, uzdizajući ruke u molitvi. Ovaj žest — molbeni i također zahvalni — postao je jednim od glavnih simbola njezinog obraza.

Na zapadu, posebno u doba gotike i renesanse, obraz svete Anne je dobio potpuno drugačiji tonažu. Ovdje se često izražava u domaćem, svakodnevnom ključu. Pišu ju kao mudru ženu s iskustvom, koja uči mladu Mariju čitati ili drži je za ruku. U 16. stoljeću pojavljivaju se grupe, dobivene naziv «Sveto obiteljstvo», gdje Ana se predstavlja kao vođa velike obitelji, koja okuplja oko sebe Isusa, Mariju i Josifa. Jedna od najslavnijih slika tog vremena je «Sveta Ana s Madonnom i Mlađenicom Kristom» Leonardo da Vinčija. Ovdje Leonardo je izradio tri lika, koji čine piramidalnu kompoziciju, prorezujuću svetlo i zrak. Glaz Anne, usmjerena prema unuku, puna je ljubavi i preduvjetnosti. Ova slika je postala vrhunac renesansnog humanizma, gdje svetost nije odvojena od ljudskosti.

U španskoj i talijanskoj slikarstvu 17. stoljeća, posebno kod Caravaggia i njegovih sledbenika, sveta Ana često se predstavlja u više dramatičnom ključu — kao stara žena koja prolazi kroz duboku unutarnju borbu, ili kao svjedok važnih događaja u životu Bogorodice. U tim slikama se naglasak preusmjerava s njezina veličanstva na njezinu ljudsku, zemaljsku sudbinu.

Sveta Ana u kulturi i narodnoj tradiciji

Poklanjanje svete Anne izlazi izvan ramena službene crkvene ikonografije. U narodnoj kulturi, posebno u katoličkim zemljama, ona je postala patronica majki, trudnica i starih ljudi. Na nju su se molili o rođenju djece, o sigurnom rođenju, o zdravlju i dugovječnosti. Njezin obraz je vezan za ideju nježnog očekivanja i nade koja nikada ne umire. U mnogim europskim gradovima postoje crkve i kapelе posvećene svetoj Ani, i u dan njezine sjećanja — 26. srpnja — provode se velike praznike.

U književnosti obraz svete Anne se više rijetko pojavljuje nego u slikarstvu, ali ne nestaje potpuno. U srednjovjekovnim mistericima i legendama ona se predstavlja kao mudra načelnica, koja deli s Marijom tajne maternosti i vjere. U moderne kulturi njezin obraz se ponekad pojavljuje u djelima vezanim uz apokrifska Ewangelija, gdje njezina uloga kao majke Bogorodice dobiva novo, ljudsko razumijevanje.

Posebno vrijedi spomenuti narodnu tradiciju vezanu za ime Anne. U mnogim narodima, posebno u Europi, postojalo je povjerovanje da ako u dan svete Anne izriješi cvijet i položi ga pod podoknadu, moguće će vidjeti u snu budućeg muža. Ovaj običaj, bez crkvenog sadržaja, ipak pokazuje koliko duboko je obraz Anne ušao u narodno svijest kao simbol nade i ljubavi.

Sveta Ana u moderne kulturi

U 21. stoljeću obraz svete Anne nastavlja živjeti, iako i u novim oblicima. Suvremeni umjetnici se obrću njoj kao simbolu maternosti, strpljenja i obiteljskih vrijednosti. U kinematografiji se pojavljuje rijetko, ali kad se pojavljuje, to je uglavnom u kontekstu biblijskih ili povijesnih zapleta. Njezin obraz ostaje prepoznatljiv i dobrodošao — stara žena koja je očekivala čuda i džinđuljulo je dočekao.

U teologiji i duhovnoj literaturi svetu Anu često nazivaju «Babom Božja», i to nije krivica, već duboki priznanje njezine uloge u povijesti spasenja. Ona nije samo rođak Krista, već simbol cijele starozavjetne nade koja, prošla kroz desetljeća tišine, konačno je pronašla glas kroz lice njezine kćeri, a zatim i unuka. Njezin obraz nas podsjeća na to da čak i u najtamnijim vremenima, kada se čini da je sve izgubljeno, može se nastaviti moliti i vjerovati.

Završetak

Sveta Ana je nevjerojatni obraz koji spaja Stari i Novi zavjet, Istočni i Zapad, bizantsku strogoću i zapadnu osjećajnost. Ona nije činila čuda, nije propovijedala, nije osnovavala samostane, ali je postala ono nevidljivo veza koje je spojilo dva zavjeta. Njezina ikonografija je priča o tome kako umjetnost može pretvoriti običnu ženu u simbol vječne nade. Gledajući u njene lice — biti to bizantska mozaika, ikona Andreja Rubljova ili slika Leonarda da Vinčija — vidimo ne samo svetu, već obraz toga što vjera stvarno može raditi čuda.

Permanent link to this publication: