Porazdanje. To je riječ koju sportaši ne mogu više nositi nego ozljede. Pasti na finalu, promašiti na zadnjoj minuti, ne uzeti visinu. Reakcija na poraz je lakmusova papiraха karaktera. I ona je različita kod svih sudionika procesa: atleta, trenera, pristaša i obitelji. Raspravljamo o psihologiji neuspjeha.

Atlet: od groma do prihoda

Prva reakcija je negacija. «To se ne moglo dogoditi», «Me su sudili», «Sudija je pogriješio». Zatim gnjev (lomio raketu, udario po gresi, plakao u garderobi). Trgovina («da bih ne zgrlio...»). Depresija («ja sam beskoristan»). I tek onda prihvat: «da, izgubio sam, treba raditi dalje». Staza prihoda neke prođu godinama. Profesionalci, kako pravilo, prebacuju se brzo — 15-20 minuta nakon utakmice. Oni znaju da se samoubičevanje ne mijenja rezultat. Ali postoje oni koji se psihološki slomljuju nakon velikog poraza (npr. gimnastičarka koja je pala s drva na Olimpijadi, završila karijeru).

Trener: vanjska mirnost i unutarnja burja

Trener nema prava pokazivati razočaranje. On mora doći, objaciti, reći «ništa strašno, to se događa». Iako unutar sebe je vruć. Trener zna da će njegova reakcija odraziti na tim. Glavno je ne podcjenjivati trud sportaša. Ne govoriti «ti nisi spreman, ja sam rekao». Umjesto toga: «razmatrimo greške, zaključujemo izvode». Zadatak trenera je brzo prebaciti pažnju na budućnost. Ako on sam padne u isteriku (šutri butile, oštrči sudije), gubi autoritet. Nakon poraza trener često jedan zatvara se u uredu, kako bi proživio svoju bol u samotnosti.

Boljaci: od agresije do tišine u odlasku

Reakcija pristaša može biti različita. Sportski pristaše (ne huligani) mogu klapanje timu, čak i ako poraženi, — za samoodanu. Ali mogu i ključati i otići 5 minuta prije kraja. U društvenim mrežama počinje val kritike: «trener u odstupu», «igrači nisu ništa vrijedni». Pristaše-ekstremisti mogu organizirati bitku s pristašama pobednika, zapaliti vozilo, uništiti kavani. Takve reakcije hrane osjećaj nespravednosti i stadijski instikt. Najadекватniji pristaše iste večeri pišu u javne profilove: «Mi s vama, dečki, idući put će proći».

Obitelj: tiha luka ili dodatni pritisak

Za atleta poraz kod kuće može biti teži nego na stadionu. Majka može reći: «Ja sam rekla, nemoj ići u taj sport». Žena (muž) — «Opet si izgubio, a novca nema». Djeca — ne razumijevaju zašto otac je ljut. U idealu obitelj je sklonište. Majka priprema pitu, kaže: «Ti si mlad, dječko, a te natjecanja su glupost». Žena tiho objacuje. Djeca ne postavljaju glupih pitanja. Ali tako nije uvijek. Ponekad obitelj povisuje stopanj pritiska, i sportaš se osjeća dvostranim neuspješnikom: izgubio i podveli bliske osobe. Kako bi se primjetilo, mnogi sportaši specijalno ne zovu kući nakon poraza sve dok ne ohladne.

Kako preživjeti poraz: metode sportских psihologa

Ne potiskivati emocije (dati se pokričati u podušku, rascutiti novinu). Učiniti pauzu (ne ljezati u društvene mreže, ne čitati novine). Prebaciti se na hobbi (ribolov, film, razgovor s prijateljima izvan svijeta sportsa). Naći pozitiv: «Nemam ozljede, ja sam zdrav». Analizirati greške: zapisati na papir što bi učinio drugačije. Ne osuđivati sudije i protivničke timove — to je tупik. Za 2-3 dana vratiti se na trening, započeti s laganim.

Poraz nije kraj. To je početak novog uzlaska. Povijest zna tisuću primjera kada su sportaši osvojili Olimpijske igre nakon poraza. Glavno je pravilna reakcija. I podrška onih koji su uz tebe.

Permanent link to this publication: