Rimsko pravo nije samo zbirak zakona drevne civilizacije. To je temelj na kojem je izgrađena cijela kontinentalna (romansko-njemačka) pravna sistema koja djeluje u većini zemalja Europe, Latinske Amerike, te u Rusiji i mnogim drugim državama. Čak i anglo-saksonska sistema (common law) je doživjela neposredan utjecaj. Izrazi poput «prezumacija nevinoće», «svojstvo obvezuje» i slavna maksima «ex injuria jus non oritur» su došli do nas od rimskih pravnika.

Uničaj rimskog prava je taj što je prvo u povijesti razlikovalo pravo od religije i moralnosti, činivši ga formalnim, logički strujnim sustavom. Rimljani su stvorili pravne konstrukcije koje su bile tako univerzalne da su preživjele pad njihove vlastite imperije i postale temeljem za pravo novog vremena.

1. Periodizacija rimskog prava

Evolucija rimskog prava obuhvaća više od tisuću godina (od VIII vijeka prije n. e. do VI vijeka n. e.). Izučavaju se nekoliko ključnih perioda.

Arhaički period (753–367. god. prije n. e.)

Pravo ovog perioda se zvao «kviritско» (jus Quirіtium). Bilo je strogo formalno, imalo sakralni karakter i bilo dostupno samo rimskim građanima (kviritima). Glavni izvor su bile običaji predaka (mores maiorum) i Zakoni XII tablica (451–450. god. prije n. e.) — prva zapiska rimskog prava, napravljena kako bi ograničila proizvoljnost patricijskih svećenika. Ti zakoni su izrisani na bakrenim pločama i postavljeni na glavnoj trgu Rima — forumu.

Klasički period (367. god. prije n. e. – 235. god. n. e.)

To je zenit rimskog pravosuđa. Početak periodu je postavio zakon Petelija (326. god. prije n. e.), koji je uklonio dugovorno robovstvo za rimske građane. Baš u to vrijeme su se oblikovale temeljne institucije koje koristimo i danas: ugovorno pravo, pravo vlasništva, nasljeđivanje, obaveze iz djevtina (pravnih prekršaja). Retorika i pravosuđe su postala najviše umjetnost. Najpoznatiji pravnici ovog perioda bili su Gaj, Papinian, Pavle, Ulpijan, Modestin. Njihovi radovi su kasnije postali temeljem poznate kodifikacije.

Po-klasički period (235–476. god. n. e.)

Period krize i dominata (neograničene monarhije). Pravo postaje grublje, formalizam se predaje pojednostavljenju. Imperski dekreti (naredbe) postaju glavni izvor prava. Na ovom stadiju su sastavljeni prvi službeni zborki imperatorskih zakona — Kodex Gregorijana (oko 291. god.) i Kodex Hermogeniana (oko 295. god.).

Period Justinijana (527–565. god. n. e.)

Visanistički car Justinijan Veliki je poduzeo veliku napor da skupi i kodificira sve rimsko pravo. Kao rezultat je nastao poznati Corpus Juris Civilis («Zbirak gражdanskog prava»), koji je postao učbenik i zakon za cijelo kasno rimsko državo. Baš taj zbirak je bio «otkren» u Srednjem vijeku u Bologni i postao temeljem receptacije rimskog prava u Europi.

Corpus Juris Civilis je uključivao četiri dijela:

• Instutucije Justinijana — učbenik prava za početnike (obavezan za studente).
• Digesti (ili Pandecti) — najveći dio; izvješća iz djela klasičnih rimskih pravnika, razdijeljena na 50 knjiga.
• Kodex Justinijana — zbirak imperatorskih zakona-konstitucija.
• Novelle — novi zakoni, izdani samim Justinijanom nakon 534. godine.

2. Što je svijetu dao rimsko pravo: ključne pojmovi

Podjela prava na javno i privatno (jus publicum et jus privatum)

Rimljani su prvi put provedli četki razliku: javno pravo se odnosi na položaj rimskog države i njegovih institucija, a privatno pravo regulira odnose između pojedinih ljudi (porodici, vlasništvo, ugovorni). Ovo razdjelu je sačuvala sve pravne sisteme do danas.

Sistema tuzbi (actio)

Rimsko pravo je bilo, kako kažu pravnici, «sistema tuzbi»: nema prava, nema ni zaštite. Slavni princip «ubi remedium, ibi jus» (gde je sredstvo zaštite, tamo je i pravo). Pojava nove životne situacije zahtjevala je stvaranje nove tuzbe. Kasnije se to pretvorilo u «tuzbu iz ugovora» (actio ex stipulatu) i «tuzbu iz djevtine» (actio ex delicto).

Pravo vlasništva (dominium)

Rimljani su razvili potpuno i apsolutno pravo vlasništva na stvar — «ko vlada, on i iskoristi». Od toga su se odvojila prava vlasništva (possessio), držanja (detentio) i servitute (ograničena prava na stranu stvar, npr. pravo prolaza kroz susjedni parcelu).

Ugovorno pravo

Rimljani su izdvojili četiri vrste ugovora: verbalni (ustni, npr. stipulacija — kletva), literarni (pismeni), stvarni (kada ugovor ulazi u djelovanje s trenutka prenošenja stvari: zаем, suda, poklada) i konsenzuani (sazgodavanje, zasnovano na jednostavnom saglasnosti strana: kupoprodaja, najem, povjerovanje).

Pravni status ličnosti

Rimsko pravo je detaljno proučio tri statusa čovjeka: status slobode (ingenui — slobodnorođeni, libertini — vjeznici, servi — robovi); status građanstva (cives, latini, peregrini — stranci) i obiteljski status (pater familias — otac obitelji, koji ima vlast nad svim domaćinima).

3. Receptacija rimskog prava u Europi

Nakon pada Zapadne Rimске imperije 476. godine, rimsko pravo je formalno prestalo djelovati. Međutim, ono je nastavilo «topiti» u običajima lokalnog stanovništva i crkvenim kanonima. Preokret je nastao krajem XI vijeka u Bologni. Irnerij (učenik, zvan «Svetiljkom prava») je počeo čitati predavanja o Digestima Justinijana, tako je postavljen početak Bološkog sveučilišta — najstarijeg u Europi.

Interes za rimsko pravo je bio ogroman, jer on je predstavljao spremne, racionalne rješenja za nove ekonomske realnosti — trgovinu, zanatstvo, vjerodslova, koje nije mogla regulirati feudalna razdrobljenost. Receptacija (vzimanje, zaokupljanje) rimskog prava je događala se u Europi od XII do XVIII vijeka i vodila do stvaranja zajedničkih pravnih principa za kontinent.

Sravni nasljednici rimskog pravnog naslijeđa postali su građanski kodeksi Francuske (Kodex Napoleona 1804. god.), Njemačke (BGB 1896. god.), Švicarske, Italije i mnogih drugih zemalja. Rusko predrevolucionarno pravo je također iskusilo na seja snažnim utjecajem kroz njemačku pandektistiku.

Permanent link to this publication: