Rimsko pravo nije samo zbirak zakona drevne civilizacije. To je temelj na kojem je izgrađena cijela kontinentalna (romansko-njemačka) pravna sistema, koja djeluje u većini zemalja Europe, Latinske Amerike, kao i u Rusiji i mnogim drugim državama. Čak i anglo-saksonska sistema (common law) je iskusila njegovu direktnu utjecaj. Izrazi poput «presumpcija nevinosti», «svojstvo obvezuje» i slavna maksima «ex injuria jus non oritur» došli su do nas od rimskih pravnika.

Uničaj rimskog prava bio je u tome da je prvo u povijesti razlikovao pravo od religije i morale, činjenim formalnom, logično strujnom sistemom. Rimljani su stvorili pravne konstrukcije koje su bile tako univerzalne da su preživjele pad njihove vlastite imperije i postale temeljem za pravo novog vremena.

1. Periodizacija rimskog prava

Evolucija rimskog prava obuhvaća više od tisuću godina (od VIII vijeka prije n. e. do VI vijeka n. e.). Izučavaju se nekoliko ključnih perioda.

Arhaički period (753–367. god. prije n. e.)

Pravo ovog perioda se zvao «kviritско» (jus Quirіtium). Bilo je strogo formalno, imalo sakralni karakter i bilo dostupno samo rimskim građanima (kviritima). Glavni izvor bili su običaji predaka (mores maiorum) i Zakoni XII tablica (451–450. god. prije n. e.) — prvi zapis rimskog prava, napravljen kako bi se ograničio proizvoljništvo patričkih svećenika. Ti zakoni su izrisani na bakrenim pločama i postavljeni na glavnoj trgu Rima — forumu.

Klasički period (367. god. prije n. e. – 235. god. n. e.)

To je cvjetanje rimskog pravosuđa. Početak periodu je dao zakon Petelija (326. god. prije n. e.), koji je otkazao dugovorno roblje za rimske građane. Baš u to vrijeme su se formirali osnovni instituti kojima koristimo još uvijek: ugovorno pravo, pravo vlasništva, naslijeđe, obaveze iz djevota (pravnih prekršaja). Retorika i pravosuđe su postala najviše umjetnost. Najpoznatiji pravnici ovog perioda bili su Gaj, Papinijan, Pavel, Ulpijan, Modestin. Njihovi radovi su kasnije postali temeljem poznate kodifikacije.

Postklasički period (235–476. god. n. e.)

Period krize i dominata (nerazdvojene monarhije). Pravo postaje grublje, formalizam predaje mjesto pojednostavljenju. carske konstitucije (naredbe) postaju glavni izvor prava. Na ovom stepenu su sastavljeni prvi službeni zbirci carskih zakona — Kodeks Gregorijan (oko 291. god.) i Kodeks Hermogenijan (oko 295. god.).

Justinijanski period (527–565. god.)

Visoki carstvo Justinijan Veliki je poduzeo veliku pokušaj sakupiti i kodificirati sve rimsko pravo. Rezultatom je bio poznati Corpus Juris Civilis («Svod gражdanskog prava»), koji je postao učbenik i zakon za cijelo kasno rimsko carstvo. Baš taj zbirak je bio «otkren» u Srednjem vijeku u Bologni i postao osnovom receptacije rimskog prava u Europi.

Corpus Juris Civilis sadržavao je četiri dijela:

• Instutucije Justinijana — učbenik prava za početnike (obavezan za studente).
• Digeste (ili Pandekti) — najveći dio; izvješća iz djela klasičnih rimskih pravnika, razdijeljena na 50 knjiga.
• Kodeks Justinijana — zbirak carskih zakona-konstitucija.
• Novelle — novi zakoni, izdani samim Justinijanom nakon 534. godine.

2. Što je rimsko pravo dao svijetu: ključna pojam

Podjela prava na javno i privatno (jus publicum et jus privatum)

Rimljani su prvi put izveli četkavo razlikovanje: javno pravo odnosi se na položaj rimskog carstva i njegovih institucija, a privatno pravo regulira odnose između pojedinačnih ljudi (porodični, imovinski, ugovorni). Ovo razlikovanje je ostalo do danas u svim pravnim sistemima.

Sistema postupaka (actio)

Rimsko pravo je bilo, kako kažu pravnici, «sistema postupaka»: nema prava, nema ni zaštite. Slavni princip «ubi remedium, ibi jus» (gde je sredstvo zaštite, tamo je i pravo). Pojava nove životne situacije zahtijevala je stvaranje novog postupka. Kasnije je to preobraženo u «postupak iz ugovora» (actio ex stipulatu) i «postupak iz djevota» (actio ex delicto).

Pravo vlasništva (dominium)

Rimljani su razvili potpuno i apsolutno pravo vlasništva na stvar — «ko je vlasnik, on i koristi se». Od toga su se odvojila prava vlasništva (possessio), držanja (detentio) i servituti (ograničena prava na stranu stvar, npr. pravo prolaza kroz susjedni parcelu).

Ugovorno pravo

Rimljani su izdvojili četiri vrste ugovora: verbalni (ustni, npr. stipulacija — zakletva), literarni (pisani), realni (kada ugovor ulazi u djelovanje s trenutka prenošenja stvari: zapoživanje, zajednica, poklona) i konsenzualni (slaganje, temeljeno na jednostavnom suglasju strana: kupoprodaja, najem, povjerovanje).

Pravni status ličnosti

Rimsko pravo je detaljno ispravilo tri statusa čovjeka: status slobode (ingenui — slobodnorođeni, libertini — vještootpušteni, servi — robovi); status građanstva (cives, latini, peregrini — stranci) i obiteljski status (pater familias — otac obitelji, koji ima vlast nad svim domaćinima).

3. Receptacija rimskog prava u Europi

Nakon pada Zapadnog rimskog carstva 476. godine, rimsko pravo je formalno prestalo djelovati. Međutim, ono je nastavilo «topiti» u običajima lokalnog stanovništva i crkvenim kanonima. Preokret je nastupio u kasnom XI vijeku u Bologni. Irnerij (učenik, zvan «Svetiljkom prava») je počeo čitati predavanja o Digestama Justinijana, što je pokrenulo Bologanski sveučilište — najstarije u Europi.

Interes za rimsko pravo je bio ogroman, jer on je ponudio spremne, racionalne rješenja za nove ekonomske realnosti — trgovinu, zanatstvo, vjerodslova, koja nije mogla regulirati feudalna razdoblja. Receptacija (vzimanje, zaokupljanje) rimskog prava događala se u Europi od XII do XVIII vijeka i vodila do stvaranja zajedničkih za kontinent pravnih principa.

Sravni nasljednici rimskog pravnog naslijeđa postali su građanski kodeksi Francuske (Kodeks Napoleona 1804. god.), Njemačke (BGB 1896. god.), Švicarske, Italije i mnogih drugih zemalja. Rusko predrevolucionarno pravo je također iskusilo na seja jakim utjecajem kroz njemačku pandektistiku.

Permanent link to this publication: