Veza Stare i Novog Zaveta u događaju Obrezanja Gospodnjeg: ispunjenje kao prenošenje

Događaj Obrezanja Gospodnjeg (Lk. 2:21) predstavlja jedinstven teološki čvor, gdje Stari i Novi Zavet ne samo se susreću, već ulaze u paradoksalno odnos ispunjenja-prenošenja. Taj akt nije slučajni epizod djetinjstva Isusa, nego programski teološki izjava, koja otkriva sukcesivnost i radikalnu novost kršćanskog otkrića. Kroz njega formuliše esenciju misije Krista: ne uništiti Zavet, već ispuniti ga tako da otvori novu realnost zavjeta.

1. Obrezanje kao pečat Starega Zavjeta i njegov krizis.

Starozebrajsko obrezanje (brit mila) bilo je uspostavljeno kao vječni znak zavjeta između Boga i Abrahama (Bt. 17:9-14). To značilo:

Pripadnost izabranom narodu, fizičko «zapečatljivanje» u zajednici.

Obvezovanje poštovati cijeli Zavet (Gal. 5:3).

Simbol odvajanja (od nerobozanih naroda) i posvećenja Bogu.

Ali do 1. stoljeća n.e. u judajskoj sredini je naraslo shvaćanje da je vanjski znak bez unutarnjeg promjene srca nedostatanan. Proroci su već govorili o «obrezanju srca» (Vтор. 10:16, Jer. 4:4). Tako je sam ritual sadržavao unutarnju napetuću silu između slova i duha, vanjskog znaka i unutarnje realnosti.

2. Kristos kao «kraj Zavjeta» (Rim. 10:4) kroz njegovo potpuno ispunjenje.

U ovaj kontekst, Obrezanje Gospodnje dobiva nekoliko slojeva značenja:

Akt potpunog poslušanja i kenoza: Isus, budući «rođen pod zakonom» (Gal. 4:4), dobrovoljno prihvaća na sebe njegov teret. To je krajnje izražavanje sramotnosti (kenoza): Sin Božji se podređuje postupku, danom ljudima. On ne stavlja Se iznad Zavjeta, već prolazi kroz njega potpuno. Tako potvrđuje svetost i božansko porijeklo Zavjeta, ali u isto vrijeme stavlja ga u ovisnost o Svojoj Ličnosti.

Ispunjenje kao završetak i ispunjenje: Kristos ispunjava Zavet ne formalno, već po stvarnosti. Ako je za Židova obrezanje bilo znak ulaska u zavjet, za Krista, Samoga izvora i cilja Zavjeta, taj akt postaje simboličko «potpisivanje» Svojeg solидariteta s čovječanstvom. On napuni stari obred novim, hristološkim sadržajem. Zavet, ispunjen Bogoljudom, dostiže svoju predelnju punost i, time, iscrpuje se kao sustav spasenja, ustupajući mjesto blagoslovi.

Interesantan činjenica: Blazeni Augustin u polemici s pelagijancima je iskoristio događaj Obrezanja kao argument za potrebu blagoslova za spasenje čak i u Starem Zavjetu. On je naglašavao da je Kristos, budući bez greha, nije trebao obrezanje za oproštaj (njegova svrha je oproštaj prvorođenog greha prema judajskom tumačenju). Tako je on prihvatio obrezanje za nas, kako bi pokazao da je spasenje uvijek bilo djelo blagoslova, a ne samo ispunjenja zakona. Tako da događaj služi kao most između dva zavjeta u shvaćanju mehanizma spasenja.

3. Probožavstvo Novog Zavjeta: od tijela do duha.

Apostol Pavle daje izravno teološko objašnjenje tog događaja, stvarajući most do tajna Novog Zavjeta:

«Obrezanje Kristovo» kao Krštenje (Kol. 2:11-12): Pavle naziva kršćansko krštenje «nerukotvorjenim obrezanjem, odvođenjem grehovnog tijela iz tijela mase, obrezanjem Kristovim». Starozebrajsko obrezanje tijela bilo je probožavstvo novozavjetnog duhovnog obrezanja — krštenja, koje odseca greh i pridružuje ko Kristu. Krv, prilična pri obrezanju Mlađenca Isusa, je prva iskupiteljska krv Nove ere, probožavstvo krvi Krosa.

Od znaka izabranosti naroda do znaka vjere: Obrezanje kao znak etno-religijske pripadnosti zamjenjuje krštenje kao znak vjere, otvoren za sve narode. Kristos, prihvaćajući obrezanje, sankcioniše njegov prekid u drugu, svjetsku formu. On Sam je onaj u Koga se sada «odjećuju» u krštenju, neovisno o nacionalnosti (Gal. 3:27-28).

4. Imenovanje: od ispunjenja obećanja do javnog javljivanja Spasitelja.

U taj isti dan Mlađenku je zvalo ime Isus (Iesous — «Jahve spašava»). To povezuje događaj s proročkom tradicijom Starega Zavjeta:

Ime ukazuje na ispunjenje mesijanskih obećanja o Spasitelju.

Javljivanje svijetu Onoga, Whose ime je predviđeno. Tako se Obrezanje postaje trenutkom javnog, po zakonu, zovućeg Onoga, Ko je najesencialniji Novog Zavjeta.

5. Bogoslužbeno potvrđenje veze.

U troparu praznika peva: «Na prestolu ognjezraku u gornjim sedišu zajedno s Očem Bezpočetnim i Božanskim Tvojim Duhom, volio si roditi se na zemlji od Djevojke Neiskusne, Tvoje Matere, Isusu; zato i obrezan si bio, kako čovjek sedmodnevni. Slava svemilostnom Tvojem savjetu, slava promišljanju Tvojem, slava nizohodstvu Tvojem, Jedino Ljudoljubče». Ovdje se ističe dobrovoljno nizohodstvo (nizohodstvo) Boga, koji je prihvatio ljudski zakon, što i jest suština veze Zavjeta: Bog Starega Zavjeta (»sedišu zajedno s Očem») je Bog, koji se postao čovjekom Novog Zavjeta.

6. Polemički aspekt: odgovor judaiko-kršćanima i gnostikima.

U ranoj Crkvi praznik je imao i polemički značenje:

Za judaiko-kršćane, koji su se zalagali za obveznost obrezanja za sve vjerovaoce, to događaj pokazuje: Kristos je ispunio zakon, tako da njegovo izričito poštovanje kršćana iz naroda nije potrebno.

Za gnostike, koji su negirali realnost ljudskog tijela Krista, to je dokazao podrijetljenosti njegovog iskrenog iskrenja i prihvaćanja njim cijele ljudske prirode, uključujući podzakonsku.

Završetak.

Veza Stare i Novog Zavjeta u događaju Obrezanja Gospodnjeg je veza probožavstva i realnosti, sjenke i tijela, obećanja i ispunjenja.

Zakon dostiže svoju svrhu u Lici Onoga, Ko ga je dao, i tako postaje put spasenja, ustupajući mjesto vjeri u Isusa Krista.

Vanjski znak (obrezanje tijela) transformira se u unutarnje tajanstvo (krštenje, obrezanje srca).

Etnička ograničenost zamjenjuje svjetskost.

Prorobljavanje krvi po zakonu postaje prvi akt iskupiteljskog krvičanja Novog Zavjeta.

Tako da Obrezanje Gospodnje nije arhaički rudiment, već teološki akt najveće važnosti. To je trenutak, kada Stari Zavet, dodirujući sa Svojim Autorom, pronađe u Nemu svoje završetak i preobraženje. Kristos ne samo «prolazi» kroz obred, već ga nadopunjava novim značenjem, činjenjem ga početkom novog, svjetskog zavjeta, osnovanog ne na zarazu tijela, već na vjeri u njegovo ime i blagoslovi. To je događaj-most, gdje se u jednom djelu susreću vernost Boga Svojim starijim obećanjima i radikalna novost javljenog spasenja.

Permanent link to this publication: