Georges Bataille o umjetnosti: sakralno, žrtva i nemoguće

Georges Bataille (1897–1962), francuski filozof, pisac i marginala akademije, predstavljao je radikalnu, «prokletu» teoriju umjetnosti, udaljenu od estetike lijepog ili utilitarnog. Za Bataja je umjetnost — ne harmonija, već eksplozija, ne stvaranje oblika, već njihovo uništavanje, ne primirenje s svijetom, već prodor do nemogućeg. Njegova misao, hrana antropologijom, psih analizom i iskustvom mističnim, vidi u umjetnosti ključ do razumijevanja sakralnog u sekularnoj dobi.

1. Umjetnost kao iskustvo «unutrašnjeg iskustva» i kršenje tabua

Bataille suprotstavlja klasično poimanje umjetnosti kao mimeseisa (podrijetljenja prirode) i stvaranja lijepih iluzija svom poimanju «unutrašnjeg iskustva» (expérience intérieure). To je iskustvo, koji izlazi izvan diskurzivnog razmišljanja, iskustvo ekstaza, užasa, smeha, erosa i smrti — svega onoga što postavlja pod pitanje samu subjektivnost.

Umjetnost, koja zaslužuje taj naziv, mora izazivati takvo iskustvo. Ona je povezana s kršenjem fundamentalnih tabua, koji, po Bataju, leže u osnovi ljudskog društva: tabua na smrt, na nasilje, na tijelsku nizost (ekskrementi, razlaganje). Zadatak umjetnika nije sakriti te tabue pod maskom ljepote, već ih obnaći, vratiti umjetnosti njegovu izvornu, arhačku vezu s sakralnim. Sakralno za Bataja nije blagost, već ambivalentna sila, ujedno privlačna i odbijajuća, čista i nečista.

Primjer: Španjolski slikar Francisco Goya. Njegove kasnije «Crne slike», posebno «Saturn, pojedajući svog sina» — to nije prikaz mita, već direktna vizualizacija užasa, uništavanja oblika, životinjskog nasilja. Ovdje nema estetske distancije — postoji direktno sudjelovanje s svetim užasom, što odgovara battajskoj ideji umjetnosti kao žrtvoprinosa (ovdje — žrtvoprinosa samog kanona i razuma).

2. «Prokleti dio» umjetnosti: raspad, izostanak i negativna ekonomija

U glavnom ekonomsko-filozofskom djelu «Prokleti dio» (1949) Bataj iznosi ideju općeg gospodarstva, osnovanog ne na akumulaciji i proizvodnji (pozitivna ekonomija), već na beskvarnom trošenju, raspadu (dépense) i žrtvi. Umjetnost pripada ovoj oblasti «prokletog dijela» — ona je bespomoćna, neproduktivna, akt čiste raspe ti energije, vremena i resursa.

Stvarna umjetnost, po Bataju, je «potlak» duha (odnosno ritual indijanaca sjeveroistočne Amerike, gdje poglavari natječu se u uništavanju svog imovine). Ona ne proizvodi ništa osim samog trenutka eksplozije. U tome je njen najviši vrijednost: umjetnost se suprotstavlja utilitarnoj, sivilnoj logici kapitalističke proizvodnje, podsjećajući na suveren, «prokleti» izostanak života.

Primjer: Jackson Pollock i apstraktni ekspresionizam. Njegov metod «živописi akcije» nije stvaranje slike, već fizički akt raspe ti: razbijanje, razmазivanje boje, direktno uloživanje tijelske energije u materijal. Slika postaje ne objekt za promatranje, već sled žestaka raspe ti, arena, gdje umjetnik troši sebe bez ostavke.

3. Otvor, formeless (besformeno) i nizak materializam

Bataj uvodi ključno poimanje «besformenog» (informe). To nije samo nedostatak oblika, već aktivna operacija koja «ponižava» visoke, visoke pojmove, stavljajući ih u vezu s niskim, tijelskim, materijalnim. Zadatak umjetnosti nije stvarati savršene oblike, već ih razlaži, otkrivajući «otvore» i šupljine u uređenoj realnosti.

Veza s tim konceptom «nizkog materializma» odbacuje idealizam i klasični materializam. Bataj je zainteresiran ne za čvrste tijela, već za heterogenu materiju: mrtvu, gnilu, ekskrementalnu, smješnu — svime onim što je isključeno iz racionalnog svijeta. Umjetnost treba imati posao s tom «prokletom» materialnošću.

Primjer: Skulptura Alberta Giacomettie. Njegove tankе, iscrpljene, gotovo razlagajuće figure nisu likovi ljudi, već vizualizacija međusobnog stanja između biti i nebiti, između oblika i njegovog raspada. To nije oblik, već njegovo iscrpljenje, «otvor» u prostoru. Njegova umjetnost pokazuje ne tijelo, već «prosvjet» u biti, što je duboko battajsko.

4. Smeh, eROS i smrt: umjetnost kao granično iskustvo

Visoke manifestacije battajske umjetnosti su one koje stavljaju subjekta na rub nestanka: iskustvo smeha, erotsizma i susreta sa smrti. Smeh kod Bataja nije humor, već konvulsivna reakcija na absurd postojanja, uništavajući logiku. Erotsizam nije zadovoljstvo, već kršenje granica individualnosti, mala smrt. Umjetnost treba izazivati te granične stanja.

Primjer: Markiz de Sade i književnost. Za Bataja je de Sade ključna figura, jer njegovi tekstovi nisu pornografija, već sistematsko, gotovo znanstveno istraživanje kršenja svih mogućih tabua kroz nasilje i erotsizam. To je književni eksperiment dovođen do absurdnog i užasnog predela suverenosti (odustanak od svih društvenih zakona).

Primjer: Performativ i bodi-umjetnost 1960-70-ih godina. Akcije Gilberta i Georgea ili ranije djela Vitoa Accorti, gdje tijelo umjetnika podlazi u opasnosti, uništavanju, istražuju njegove granice, — izravno nasljeđe battajske programe. To je umjetnost kao ritual bez vjere, gdje žrtva (umjetnika) se obavija radi prodora do «nemogućeg».

Nasljedstvo i utjecaj: od «Documents» do suvremnosti

Bataj nije bio sistematičan teoretičar umjetnosti, ali njegove ideje, izložene u časopisu «Documents» (1929-1930) i drugim djelima, su imale ogroman utjecaj na postmodernizam, posebno na mislioca Jacquesa Derrida (pojam «besformenog») i Jean-François Liottara (idea visokog). Može se smatrati predvodnikom anti-estetike, art-praktika koji rade s tijelnošću, nasiljem i tabu (Pina Bausch, Mark Quinn, Damien Hirst).

Završetak: Umjetnost kao žrtvoprinos smisla
Za Georgesa Bataja, umjetnost je sakralni akt u svijetu koji je izgubio sakralno. Njegova funkcija nije uspokojeća ili ukrašavajuća, već uništavajuća, poput žrtvoprinosa, izvlači gledatelja izvan sebe, suočavajući ga s iskustvom besformenog, izostanka i unutrašnjeg iskustva. To je umjetnost «prokletog dijela»: neproduktivna, raspe ti, opasna i nužna. Ona podsjeća da ispod tankog sloja civilizacije i racionalnosti vuči heterogeni, neukrotljiv život, i samo kroz njegovo priznanje — kroz smeh, eROS i susret sa ničem — čovjek može dobiti privremeni, suveren iskustvo slobode. U dobu totalne uтиlitarnosti i simulakra battajski poziv na umjetnost kao eksploziju realnosti zvuči posebno aktualno.

Permanent link to this publication: