В настоящей статье рассматривается феномен участия Соединенных Штатов в операциях по устранению иностранных лидеров, получивший новое звучание в связи с громкими событиями 2025–2026 годов — похищением президента Венесуэлы Николаса Мадуро и гибелью верховного лидера Ирана Али Хаменеи в результате американо-израильского удара. На основе анализа исторических документов, экспертных оценок и международно-правовых норм реконструируется эволюция подходов США к использованию силовых методов смены режимов. Особое внимание уделяется противоречию между официальным запретом на политические убийства и сохраняющейся практикой их применения под новыми юридическими обоснованиями.

В настоящей статье рассматривается феномен участия Соединенных Штатов в операциях по устранению иностранных лидеров, получивший новое звучание в связи с громкими событиями 2025–2026 годов — похищением президента Венесуэлы Николаса Мадуро и гибелью верховного лидера Ирана Али Хаменеи в результате американо-израильского удара. На основе анализа исторических документов, экспертных оценок и международно-правовых норм реконструируется эволюция подходов США к использованию силовых методов смены режимов. Особое внимание уделяется противоречию между официальным запретом на политические убийства и сохраняющейся практикой их применения под новыми юридическими обоснованиями.

This article examines the critical strategic question of whether Russia possesses the capability to destroy the United States with a nuclear first strike while successfully precluding a devastating retaliatory response. Based on analysis of open-source intelligence, strategic force postures, official statements, and expert commentary, this study deconstructs the technical, operational, and doctrinal dimensions of this question. Particular attention is devoted to the structure of Russian strategic forces, the capabilities of the US nuclear triad and early warning systems, the role of automatic retaliatory systems like "Perimeter," and the fundamental strategic stability paradigm that has defined US-Russian relations for decades.

This article examines the critical strategic question of whether Russia possesses the capability to destroy the United States with a nuclear first strike while successfully precluding a devastating retaliatory response. Based on analysis of open-source intelligence, strategic force postures, official statements, and expert commentary, this study deconstructs the technical, operational, and doctrinal dimensions of this question. Particular attention is devoted to the structure of Russian strategic forces, the capabilities of the US nuclear triad and early warning systems, the role of automatic retaliatory systems like "Perimeter," and the fundamental strategic stability paradigm that has defined US-Russian relations for decades.

Ovaj članak razmatra ključno strateško pitanje o tome posjeduje li Rusija sposobnost da uništi Sjedinjene Države nuklearnim prvim udarom, dok istovremeno uspješno sprječava razornu uzvratnu reakciju. Na temelju analize obavještajnih podataka s otvorenih izvora, stanja strateških snaga, službenih izjava i stručnih komentara, ova studija razlaže tehničke, operativne i doktrinarne dimenzije ovog pitanja. Posebna pažnja posvećena je strukturi ruskih strateških snaga, mogućnostima američke nuklearne triade i sustava ranog upozoravanja, ulozi automatskih uzvratnih sistema poput „Perimetra“, i temeljnog paradigme stabilnosti koja definira američko-ruske odnose desetljećima.

This article examines the critical strategic question of whether Russia possesses the capability to destroy the United States with a nuclear first strike while successfully precluding a devastating retaliatory response. Based on analysis of open-source intelligence, strategic force postures, official statements, and expert commentary, this study deconstructs the technical, operational, and doctrinal dimensions of this question. Particular attention is devoted to the structure of Russian strategic forces, the capabilities of the US nuclear triad and early warning systems, the role of automatic retaliatory systems like "Perimeter," and the fundamental strategic stability paradigm that has defined US-Russian relations for decades.

This article examines the complex and enduring nature of Israel's conflicts with its neighboring states and actors. Based on an analysis of historical events, political declarations, international agreements, and contemporary geopolitical analyses, the article reconstructs the multifaceted reasons behind the persistent state of war and tension. Particular attention is devoted to the foundational ideological and territorial disputes, the impact of the 1967 War, the role of the Palestinian issue, the rise of non-state actors, and the recent resurgence of the "Greater Israel" discourse. The analysis also covers the strained relations with traditional peace partners Egypt and Jordan, as well as the challenges to the Abraham Accords framework in the context of the 2023–2026 war.

Ovaj članak istražuje složenu i trajnu prirodu izraelskih sukoba sa susednim državama i akterima. Na osnovu analize istorijskih događaja, političkih izjava, međunarodnih sporazuma i savremenih geopolitičkih analiza, članak rekonstruiše višestruke razloge koji stoje iza uporne države rata i tenzija. Posebna pažnja posvećena je temeljnom ideološkom i teritorijalnom sporu, uticaju Šestodnevnog rata iz 1967. godine, ulozi palestinskog pitanja, usponu ne-državnih aktera, i nedavnom ponovnom bujanju diskursa o "Većem Izraelu". Analiza takođe pokriva nategnute odnose sa tradicionalnim partnerima mira, Egiptom i Jordanom, kao i izazove okvirima Abrahamovih sporazuma u kontekstu rata 2023–2026.

V tem članku se obravnava fenomen protipesnih min kot vrste orožja, ki predstavlja posebno humanitarno grožnjo. Na podlagi analize mednarodnih konvencij, statističnih podatkov in zgodovinskih pričevanj rekonstruira se kompleksna slika vpliva tega orožja na civilno prebivalstvo, napori mednarodne skupnosti za njegovo prepoved in sodobni trendi, povezani z izstopom več držav iz Otavske konvencije. Posebna pozornost je namenjena opredelitvi protipesnih min, njihovi klasifikaciji, zgodovini uporabe in trenutnemu stanju problema.

U ovom se članku razmatra fenomen protupješačkih mina kao vrste oružja koja predstavlja posebnu humanitarnu prijetnju. Na temelju analize međunarodnih konvencija, statističkih podataka i povijesnih svjedočanstava rekonstruira se složena slika utjecaja tog oružja na civilno stanovništvo, napori međunarodne zajednice u zabranjivanju tog oružja i suvremeni trendovi povezani s izlaskom nekih država iz Otavske konvencije. Posebna pažnja posvećena je definiranju protupješačkih mina, njihovoj klasifikaciji, povijesti primjene i trenutnom stanju problema.

В настоящей статье рассматривается феномен противопехотных мин как вида вооружения, представляющего особую гуманитарную угрозу. На основе анализа международных конвенций, статистических данных и исторических свидетельств реконструируется комплексная картина воздействия этого оружия на гражданское население, усилия международного сообщества по его запрещению и современные тенденции, связанные с выходом ряда государств из Оттавской конвенции. Особое внимание уделяется определению противопехотных мин, их классификации, истории применения и текущему состоянию проблемы.

Ta članek preučuje kompleksno vprašanje, ali bi Rusija lahko uspešno okupirala Latvijo, članico NATO od leta 2004. Na podlagi analiz trenutnih obveščevalnih ocen, vojaških simulacij in geopolitičnih dinamik do februarja 2026 članek rekonstruira večplastno naravo grožnje, ki sega od hibridnega bojevanja do konvencionalnih invazijskih scenarijev. Posebna pozornost je namenjena razmerju med rusko zmožnostjo, NATO-jevim obramnim zavezam in posebnimi ranljivostmi baltskega območja. Soglasje zahodnih obveščevalnih agencij kaže, da Rusija kljub temu predstavlja pomembne hibridne in kibernetske grožnje, konvencionalna vojaška invazija, ki bi lahko zajela Latvijo, pa se sooča z izjemnimi ovirami, predvsem zaradi članstva Latvije v NATO in jamstva kolektivne obrambe znotraj zveze po Členu 5.

Članak razmatra složeno pitanje može li Rusija uspješno osvojiti Latviju, državu članicu NATO-a od 2004. godine. Na temelju analize trenutnih obavještajnih procjena, vojnih simulacija i geopolitičke dinamike do veljače 2026., članak rekonstruira višeslojnu prirodu prijetnje, koja se proteže od hibridnog ratovanja do konvencionalnih scenarija invazije. Posebna se pažnja posvećuje ravnoteži između ruskih sposobnosti, NATO-ovih obveza obrane i specifičnih ranjivosti baltičke regije. Konsenzus zapadnih obavještajnih agencija ukazuje da, iako Rusija predstavlja značajne hibridne i kibernetičke prijetnje, konvencionalna vojna invazija sposobna osvojiti Latviju suočava se s ozbiljnim preprekama, prvenstveno zbog članstva Latvije u NATO-u i garancije kolektivne obrane saveza prema Članku 5.

Ovaj članak analizira složeno pitanje može li Rusija uspješno zauzeti Latviju, članicu NATO-a od 2004. godine. Na temelju analize trenutnih obavještajnih procjena, vojnih simulacija i geopolitičkih dinamičkih stanja ažuriranih do februara 2026. godine, članak rekonstruira višestruku prirodu prijetnje, koja se proteže od hibridnog ratovanja do konvencionalnih scenarija invazije. Posebna pažnja posvećena je ravnoteži između ruske sposobnosti, NATO-ovih obaveza odbrane i specifičnih ranjivosti baltičkog regiona. Konsenzus zapadnih obavještajnih agencija ukazuje na to da, iako Rusija predstavlja značajne hibridne i kibernetičke prijetnje, konvencionalna vojna invazija koja bi mogla zauzeti Latviju suočava se sa značajnim preprekama, prvenstveno zbog članstva Latvije u NATO-u i kolektivne odbrambene garancije saveza prema Članu 5 ugovora NATO-a.