Julijan Ispovjeditelj: neprijatelj Krista, koji nije mogao ne priznati njegovu veličinu

On je bio zadnji pагanskı car Rimа, čovek koji je pokušao okrenuti istoriju unazad, otići kršćanstvo i vratiti imperiju na stare bogove. Crkva ga je nazvala Ispovjediteljem — i to ime je ostalo sa njim na vekove. Ali pritom Julijan, izgleda da je paradoksalno priznavao Krista. On nije negirao njegovog postojanja, nije negirao njegovo učenje, nije negirao njegovu moralnu veličinu. On jednostavno nije mogao prihvatiti ga kao Boga. Ovaj paradoks — ujedno jača kritika i prisilno priznanje — čini Julijana jednom od najtežih i najtragičnijih ličnosti u istoriji kršćanstva. On je bio neprijatelj Crkve, koji se ispostavio bližim shvaćanju Krista nego mnogi od njegovih kršćanskih sovjednika.

Put do prestola: od monaha do cara

Julijan, dobiven u kršćanskom svetu nadimkom Ispovjeditelj, je rođen 331. godine u Carigradu. On je bio nećak cara Konstantina Velikog, onog istog koji je legalizovao kršćanstvo. Ali njegovo djetinjstvo je bilo zasjenjeno tragedijom: 337. godine, nakon smrti Konstantina, njegov otac i većina rođaka su bili ubijeni tijekom dvorskih prevrata. Julijan i njegov brat Gal je ostali siročadi, i bili su poslati u zatvor.

Spas za mladog Julijana je došao u obliku kršćanskog obrazovanja. Njegovi učitelji su bili svećenici i teolozi. On je učio Sveto Pismo, posjećivao crkvene službe i čak je bio čitač u hramu. Ali što je dublje sagledavao kršćansko učenje, to više je u njemu rostao otpor. Pod uticajem filozofa-neoplatonika, posebno Maxima Efeskog, on je otkrio za se za pагansku mudrost. Vanjski ostajući kršćanin, unutrašnje je već bio pагanin.

Godine 355. car Konstancije II, sin Konstantina, je proglasio Julijana cesarjem i poslao ga da uvede red u Galiju. Tamo je Julijan pokazao se kao izvrsni vođa i administrator. Kada su njegove trupe 360. godine proglasile ga augustom, a 361. godine Konstancije je umro, Julijan je postao jedinoliki vladar Rimskog carstva. On je odmah objavio o svojoj privrženosti pагanstvu.

Kritika kršćanstva: tri glavna udarca

Julijan, kao nitko drugi, je znao kršćanstvo iznutra. On je čitao Ewangelijska, učio teologiju, znao slabe mjesta crkvene hijerarhije. Zato je njegova kritika bila posebno oštra i metka. On je nanio tri glavna udarca.

Prvi udar je kritika dogmatike. Julijan je naglašavao unutarnja sukobi u kršćanskom učenju. Kako Bog može biti ujedno jedan i trojstven? Kako Sin može biti jednak ocu, ako on sam kaže da je Otac veći od njega? Kako čovjek može biti Bog? Za Julijana, obrazovanog na grčkoj filozofiji sa njenim strastima za logičnom jasnoćom, ovi pitanja su nerazriješivi. On je vidio u dogmatima ne tajnu, već logički propast.

Drugi udar je socijalni. Julijan je mislio da kršćanstvo privlači slabe i neuki. On je nazivao kršćansku vjeru «religijom ribara» i tvrdio da ona ponižava ljudsko dostojanstvo, pozivajući do pokorne i sramote. On je pisao da nijedan obrazovan Grk ne bi mogao prihvatiti takvu vjeru, jer ona protivi se razumu.

Treći udar je etički. Julijan priznavao da kršćani pokazuju izvrsnu skrb za siromaše i bolesne, ali je smatrao da to nije njihova zasluga, već rezultat toga što njihova religija je religija robova. On je rekao: «Galilejani (koje je prezirno nazivao kršćani) trebaju podršku, jer njihova vjerа ne daje im unutrašnju silu». On je pokušavaо da stvori alternativu — pагansku crkvu sa socijalnom dobrotvornošću.

Priznanje Krista: neprijatelj koji nije mogao ne divovati

Ale pri svojoj jačoj kritici, Julijan nije mogao negirati veličinu Krista. On je cijenio ga kao ličnost. On je čitao Ewangelijska i našao u njima duboku mudrost. U svojim djelima priznavao je da je Kristos bio veliki učitelj koji je učio ljubav, oproštaj i sмиrjenje. On je čak saglasio da mnoga od njegovih nauka su duboko filozofski.

Glavna tvrdnja Julijana protiv Krista nije bila da je loše učio, već da su njegovi sledbenici iskrivili njegovo učenje, pretvarajući ga u boga. Julijan je mislio da je Kristos čovek, veliki filozof koji je govorio o ljubavi prema bližnjem, ali nije bio Bog. On je uvjeren da su apostoli i evanđelisti, a zatim i očuci Crkve, iskrivili njegovo učenje, pretvarajući ga u bogostvo. Julijan je želio «očistiti» kršćanstvo od tog «zabluda» i stvoriti sinкретičnu religiju u kojoj bi Kristos bio počitan kao učitelj, ali ne kao Sin Božji.

Ovo je ključni paradoks Julijana: on je priznavao Krista kao mudraca, ali ga je odbijao kao Boga. On je bio neprijatelj kršćanske dogme, ali prijatelj kršćanske etike. U tom smislu on nije bio samo pагanin, već i «eretik» u najširem smislu riječi — onaj koji birа samo ono što mu odgovara.

「Zagovor galilejana」: neuspjela reformacija

Julijan se nije ograničio na kritiku. On je pokušavaо da stvori alternativu kršćanstvu — pагansku religiju koja bi mogla konkurirati sa Crkvom. On je reformisao svećenstvo, uveo strogu moralu, zahtijevao od svećenika dobrotvornošću i asketizmom. On je nadeo se da će pагanstvo, obogatjeno filozofijom i etikom, moći ispraviti kršćanstvo.

Ale njegova reformacija nije uspjela. Pагanstvo je bilo previše arhaično, previše vezano za lokalne kultove, da bi postalo univerzalna religija. Kršćanstvo, na suprotno, je bilo dinamično i živo. Car je mogao zabraniti kršćanske škole, isključiti kršćane iz vojske, ali nije mogao zabraniti ljudima da vjeruju.

Julijan je poginuo 363. godine u bitci s Perzijancima. Prema predanju, njegova zadnja reč je bila: «Ti si pobedio, Galilejanin!». Kršćanski izvori navode te reči kao priznanje poraza, a pагanski izvori ih navode kao izraz razočara. Ali, vjerojatno, to je bila mješavina oboje. On je shvatio da je izgubio, ali nije mogao sмиriti sa tim da njegov protivnik je Onaj Koga on ne može ne cijeniti.

Nasledstvo Julijana: zašto je važan danas

Julijan Ispovjeditelj ostaje ličnost koja nas nalaže misliti o tome što znači biti neprijatelj. On je bio neprijatelj kršćanstva, ali je bio iskren u svom potraživanju istine. On je kritikovao kršćane zbog njihove nelogičnosti, ali je priznavao njihovu moralnu silu. On je mrzio Crkvu, ali je volio Krista kao učitelja. Ovo unutrašnje sukob čini njegovu ličnost duboko ljudskom i tragičnom.

U našem vremenu, kada svijet postao više pluralističan, Julijan nas podsjeća na to da kritika ne mora nužno značiti odbijanje. Možemo ne prihvaćati vjeru, ali priznavati njenu vrijednost. Možemo ne biti ugovoren s dogmatima, ali divovati ličnosti Krista. I, možda, upravo u tome je ključni učetak Julijana: istina ne pripada ni jednoj religiji, ona pripada onima koji traže.

Permanent link to this publication: