Lingua franca: fenomen jezikom посредnika u povijesti i savremensnosti

Uvod: Komunikacijska potreba kao pokretač evolucije jezika

Lingua franca (od ital. «lingua franca» — «frankski jezik», gdje «franki» značilo sve zapadnoeuropske) — je jezik ili dijalekt koji se sistematično koristi za komunikaciju između ljudi, za koje on nije rodni. To nije samo mješavina jezika, već funkcionalni alat, koji nastaje u zonama intenzivnih kontakata: trgovine, diplomacije, nauke, religije, upravljanja multi-etničkim imperijama. Njegovo učenje leži na granici sociolingvistike, povijesti i antropologije i pokazuje kako komunikacijske potrebe stvaraju nove jezične sustave.

Historijski prototipi: od drevnih imperija do srednjovjekovlja

1. Akadski jezik (XXIII–VII st. pr. n. e.): U Drevnoj Mezopotamiji je akadski (semitski) postao jezikom administracije i međunarodne diplomacije, isključujući sumerski. Glinene ploče s pismima na akadskom, pronađene u Aмарнском arhivu (Egipat) i Хаттусе (hettska prijestolnica), svjedoče o njegovoj ulozi diplomatskog койне na Bliskom Istoku.

2. Koiné (ἡ κοινὴ διάλεκτος) — «običan dijalekt» (IV st. pr. n. e. — IV st. n. e.): Nastao na osnovi atičkog dijalekta grčkog nakon osvajanja Aleksandra Makedonskog. Postao je jezik elenističkog svijeta od Sicilije do Indije, ujedinjujući znanost (tradije Arhimeda), književnost (Sepuaginta — prijevod Starih zapovijedi) i ranokršćanstvo (Novi zavjet napisan na koiné).

3. Latinski jezik: Klasičan primjer imperskog i post-imperskog lingva franca. Nakon pada Zapadne Rimске imperije, latinski jezik je ostao jezikom crkve, nauke, obrazovanja i međunarodnog prava u Europi sve do 18. stoljeća. To je bio ne razgovorni, već pisani i ritualni kod, dostupan eliti.

Klasična lingua franca Sredozemlja

Samo «lingua franca» (ili «sabir») — to je pиджin koji se razvio na Istoku Sredozemlja u doba križarskih ratova (XI–XIX st.). Njegova leksika je bila većinom romanska (na osnovi talijanskih, provansalskih, španjolskih riječi), gramatika — najjednostavnija, s elementima grčkog, arapskog, turskog. Na njemu su komunicirali trgovci, pirati, diplomatima i robovi. Primjer fraze: «Mi non mirato tuo. Perche ti parla?» («Ja na tebe ne gledam. Zašto govorиш?»). To je tipičan trgovski pиджin s situacijskim korištenjem.

kolonijalna doba i novi globalni jezici

Era velikih geografskih otkrića je proizvela nove lingua franca, često u obliku pиджina i kreolskih jezika:

• Suahili: Izvorno jezik naroda obale istočne Afrike, bogat arapskom leksikom. Zbog trgovine i kasnije njemačke, a zatim britanske kolonijalne administracije, postao je šeški afrički lingua franca za milijune ljudi od Kenije do Konga.

• Hindustani (osnova uрdu i hинди): Nastao je u vojskama i na tržnicama sjeverne Indije kao hibrid perzijskog, arapskog i lokalnih dijalekata. Postao je jezikom međunarodne komunikacije u Britanskoj Indiji.

• Tok-писin (Nova Gvineja): Kreolski jezik na engleskoj osnovi, postao je državni jezik Papue — Nove Gvineje i ujedinio stotine etničkih grupa.

Savremeni globalni lingua franca

U XX–XXI stoljeću ulogu lingua franca su dobili jezici, čiji status je uslovljen ne vojnim osvajanjem, već ekonomskim, tehnološkim i kulturološkim utjecajem.

1. Engleski kao globalni lingua franca (Global English): Dominira u znanosti (više od 90% indeksiranih članaka), avijaciji (ikaо), diplomaciji, IT-industriji, pop-kulturi. Važno je razlikovati English as a Native Language (ENL) i English as a Lingua Franca (ELF), koji često funkcionira po uprosašenim pravilima, prihvatljivim za međunarodnu komunikaciju («Globish»).

2. Ruski jezik na postsovjetskom prostoru: Sačuva ulogu lingua franca u zemljama bivše Sovjetske Unije i istočnoj Europi za starije generacije i u nekim profesionalnim sferama zahvaljujući sovjetskom naslijeđu.

3. Kineski (путунхуа): Aktivno se promovira kao lingua franca unutar Kine (ujedinjujući govornike različitih dijalekata) i u poslovnim kontaktima u jugoistočnoj Aziji.

4. Artificijalni jezici: Pokušaj stvaranja neutralnog lingua franca (esperanto, volapük) nije uspio zbog nedostatka političko-ekonomskog temelja.

Lingvističke osobine i društvene funkcije

Lingua franca obično se karakterizira:

• Uprošćenom gramatikom: Izgubljenje složenih rodova, složenih usporodnica, vremenskih oblika.

• Redukcijom fonetike: Prilagodba zajedničkim fonetičkim uzorcima.

• Lekksičkim zaimstvom: Iz jezika sudionika komunikacije.

Društvene funkcije:

• Integrativna: Ujedinjuje različite grupe (kao suahili u Africi).

• Instrumentalna: Rješava konkretne praktične zadatke (trgovina, upravljanje).

• Simbolička: Asociira se s prestižem, modernizacijom, pristupu znanju (engleski danas).

Problemi i kritika

1. Jezično neravnotežnost: Dominacija jednog jezika (engleskog) stavlja nenositelje u neugodno stanje, koji moraju potrebno sredstva za njegovu učenje.

2. Ugrožavanje jezičnom raznovrsnosti: Globalni lingua franca može isključivati male jezike iz oblasti obrazovanja, znanosti i poslovanja.

3. Kulturna hegemonija: Proširenje jezika nosi s sobom kulturne norme i vrijednosti zemlje-vođe, što može se smatrati neokolonijalizmom.

Završetak: Dinamičan alat čovječanstva

Lingua franca nije statičan jezik, već živi komunikacijski proces, prilagođavajući se potrebam vremena. Od sredozemljskog sабira do globalnog engleskog on reflektira glavne vektore čovječke povijesti: trgovinu, osvajanja, migracije, tehnološke revolucije i globalizaciju. Budućnost lingua franca, vjerojatno, će biti vezana ne za zamjenu jednog hegemonnog, već za razvoj multi-jezičnih modela, gdje će u različitim sferama i regijama postojati više jezika-посредника (engleski, kineski, španjolski, arapski). Razumijevanje fenomena lingua franca omogućuje vidjeti jezik ne samo kao sredstvo izražavanja identiteta, već i kao pragmatičan alat preživljavanja i suradnje u multi-polarnom svijetu.

Permanent link to this publication: