mi smo navikli misliti o krizisu kao o katastrofi. Gubitak posla, prekidanje odnosa, bolest, smrt bliskog — sve to se smatra krajem sveta. Ali što da bi krizis bio neka početak, a ne kraj? Što da bi upravo u trenutku raspada starih svjetova rođena nova ličnost? Psiholozi i filozofi to nazivaju «emergencijom» — pojavom novog kvaliteta, kojeg nije bilo ranije. U ovoj članku ćemo raspravljati kako krizis postaje točka sakupljanja nove identiteta.

Zašto mi se bojimo krizisa

Strah pred krizisom je strah pred nepoznatim. Ne znamo tko smo bez posla, bez partnera, bez naviklog rasporeda. Gubitak vanjskih opora otkriva unutarnju prazninu. mnogi pokušavaju zatupiti taj strah — alkoholom, poslom, novim odnosima. Ali izbjegavanje krizisa ne daje rasta. Samo priznavanjem krizisa kao stvarnosti možemo početi ga prolaziti. Prvi korak je prestati nazivati krizis «problemom» i nazvati ga «prekidom».

Stadiji prolaska krizisa

Krizis je proces. ima mu fazе. Prvo — negacija. «To ne može biti». Zatim — gnjev. «Zašto ja?». Zatim — pregovor. «Ako učinim to, sve će se vratiti». Zatim — depresija. A zatim — prihvaćanje. samo na fazi prihvaćanja počinje rođenje novog. Ali ne možemo preskočiti faze. njih treba proživjeti. Proživjeti — ne znači zaglupiti se. važno je osjećati, ali ne se identificirati s osjećanjima. Krizis nije vi, nego ono što se događa s vama.

Krizis kao uništenje lažnog «ja»

Do krizisa živimo u svijetu iluzija. Vjerujemo da smo zaštićeni, da je naša ličnost stabilna. Krizis uništava tu iluziju. Ali zajedno s lažnom zaštitom uništava i lažnu identitet. prestajemo biti «onaj koji radi u ovoj kompaniji», «onaj koji je u tim odnosima». Ostajemo bez uloga. I to je strašno. Ali upravo u toj praznini počinje procvjetavati pravo «ja». To koje ne ovisi o vanjskim atributima. Ti koji su prošli kroz krizis kažu: «Postao sam sam sebi samo nakon što sam izgubio sve».

Uloga patnje u rođenju ličnosti

Bol nije neprijatelj. To je signal. On ukazuje na to da staro više ne radi. mnogi filozofi (od Dostojevskog do Njese) pisali su o tome da je patnja škola. U patnji se susrećemo s tim što ne možemo kontrolirati. I to sviđanje nije slabaća, nego moć. Ono nam dopušta prestati boriti se sa stvarnošću i početi djelovati s njom na novim uvjetima. Rođenje nove ličnosti uvijek je bolno. Ali kao što dijete ne može rođiti bez borbi, tako i nova ličnost ne može rođiti bez krizisa.

Resursi unutar krizisa

U krizisu postoje resursi. Prvo — vrijeme. Kada se ruši navikli obred, nastaje pauza. Možemo se okrenuti. Možemo se postaviti pitanja: «Tko sam ja stvarno? Što želim?». Drugo — dubina. Krizis sakrije površinske slojeve. Počinjemo vidjeti ono što prije nismo primjetili. Treće — sloboda. Ako je sve rušilo, nema što izgubiti. Zato možemo rizikovati. Krizis daje šansu početi ponovo — ne s nula, nego s iskustvom.

Kako pomoći sebi u krizisu

Prvi korak je dati sebi pravo na slaboću. Ne morate biti snažni 24/7. Možete plakati, ljutiti, bojati se. Drugi korak je ne zatvarati se. Dijeliti s tim koji ne obesčevalju. Treći korak je ne brziniti se. Novo rođenje ne dolazi za tjedan. Četvrti korak je tražiti smisao. Čak i ako ga ne vidite, možete ga «stvoriti». Peti korak je skrbiti o tijelu. Hrana, san, šetnje — one nas drže u stvarnosti. A šesti korak je dopustiti sebi biti drugačiji. Ne onaj tko ste bili prije krizisa.

Krizis kao vakcina protiv straha

Ti koji su prošli kroz krizis prestaju se bojati. Jer znaju: mogu izdržati. Krizis postaje iskustvo koje čovjeka čini više otpornim. To ne znači da nakon krizisa neće biti boli. Ali to znači da kod čovjeka postaje «imunost» protiv straha. On zna da čak i ako sve rušilo, može preživjeti, a zatim — rasti. To znanje je neocjenjivo. Ono se ne daje u knjigama. Ono se daje samo kroz prolazak.

Krizis nije točka. To je crta, iza koje počinje nova knjiga. U njoj može biti teško, bolno, nepozнатo. Ali u njoj je jedno, što prije nije bilo — vi sami. Ne onaj tko ste znali, nego onaj kojeg još niste znali. I to otkriće je najvažnije što se može dogoditi u životu.

Permanent link to this publication: