Sela Benhabib o pravima migranata: etika gosteprijatstva u uslovijima suverenih granica

Uvod: izazov migracije moderne demokracije

Sela Benhabib (rođena 1950) je jedan od vodećih savremenskih političkih filozofa, profesorice Jeljskog univerziteta, čije djelo leži na križištu kritičke teorije, feminizma i teorije demokracije. Njezina koncepcija prava migranata predstavlja duboki etički i politički odgovor na jedan od ključnih paradoksa globaliziranog svijeta: postojanje univerzalnih prava ljudi u uslovima partikularnog suvereniteta nacionalnih država, čije granice još uvijek su glavni alat isključenja.

Kritika "metodološkog nacionalizma" i pravo na gosteprijatstvo

Benhabib počinje s kritikom ukorenjenog u društvenim znanostima "metodološkog nacionalizma" — pretpostavke da je nacionalna država i njezine granice prirodna i neizmjenjiva okvir za analizu društva, prava i politike. Ovaj pristup smatra migrante kao "problem" ili isključenje iz norme. U suprotnosti s tim, Benhabib, slijedeći Immanuela Kanta, rehabilitira koncepciju "prava na gosteprijatstvo" (the right to hospitality).

No ona transformira kantovu ideju (koja je bila ograničena i privremena) u jačiji princip. Za Benhabib, pravo na gosteprijatstvo nije samo moralni dužnik, nego emerging human right (formirajuće pravo ljudi), koje treba dobiti pravno priznanje. Ovo pravo uključuje:

Pravo na obrat (zahtjev za uvid i azil ne može biti susreten neprijateljski).

Pravo na uslovno članstvo za one koji se nalaze na teritoriju države duljko.

Primjer: Situacija s "dječacima-primjercima" (dreamers) u SAD-u — ilegalnim migrantom, uvezenim roditeljima u djetinjstvu. Iako imaju de-fakto potpunu integraciju u američko društvo (jezik, kultura, obrazovanje), oni nemaju legalni status. Benhabib tvrdi da njihovo duljko prisustvo i društvene veze stvaraju moralno pravo na regulaciju statusa, koje demokratsko državo ne može zanemariti.

"Paradoks demokratske legitimnosti" i iterativni universalizam

Glavnom koncepcijom Benhabib je "paradoks demokratske legitimnosti". On se sastoji od toga: demokracija dobiva legitimnost od volje demosa (naroda), ali granice ovog demosa — to tko ulazi u "narod" i ima pravo glasa — uvijek su bile postavljene prije demokratskog izražavanja volje, često kroz nasilje, isključenje i historičnu slučajnost. Tako da demokratski suverenitet historički temeljen na nedemokratskom aktu određivanja svojih članova.

Da bi razriješio ovaj paradoks, Benhabib predlaže princip "iterativnog universalizma". Univerzalna prava ljudi (pravo na slobodu, ravnost, učešće) nisu gotove dogme, već diskurzivni proces. Svako novo zahtjev grupe (npr. migranata) na prava nalaže društvu da ponovo i iterativno — preispituje i preodređuje — granice svog universalizma. Demokratski dijalog treba biti otvoren za preispitivanje onih koji u njemu učestvuju.

Specifična primjena: rasprave o dodeli izbornih prava trajnim ne-građanima na lokalnim izborima (kao što se to praktikuje u nekim zemljama EU i nekim općinama). Benhabib vidi u tome primjer iteracije: priznanje da ti koji na trajanom načinu pristaju zakonima i doprinosi životu zajednice imaju moralno pravo na političko učešće u odlučivanju o njezinom sudbini.

Koncepcija "prava na prava" i transnacionalna građanska prostora

Benhabib uvođe ključno pojam "prava na prava" (the right to have rights), zaokržen od Hanne Arendt. U današnjem svijetu, gdje prava su vezana za građanstvo, biti izgubljeno građanstvo znači biti izgubljeno iz mogućnosti imanja ikakvih prava. Migranti, posebno ilegalni, se nađu u ovoj "pravo-izgubljenoj" zoni.

Rešenje, prema Benhabib, je razvoj "transnacionalnih građanskih prostora" i "postnacionalnog članstva". To su prostori gdje prava pojedinca izviru ne samo iz njihovog statusa građanina konkretnog države, već i iz:

Fakta boravka na teritoriji (prava stanovnika).

Učešća u transnacionalnim mrežama (diaspore, pravozашću NGO, profesionalne zajednice).

Mezhdunarodnog i nadnacionalnog prava (Ženevska konvencija o izbjeglicama, Europska konvencija o ljudskim pravima).

Primjer iz prakse: djelatnost Europskog suda za ljudska prava (EСПЧ). Sud je nekoliko puta izdao odluke, obvezujući države članice Sveta Europe (npr. u slučajevima Hirsi Jamaa v. Italija o povratku migranata u Libiju ili M.S.S. v. Belgija i Grčka o uvjetima prihvataanja izbjeglica) da poštuju prava migranata, neovisno o njihovom statusu. EСПЧ djeluje kao institut koji stvara transnacionalno pravno prostor, gdje prava ljudi mogu ograničiti suverenitet države u pitanjima migracije.

Eтика diskursa i feministički pogled

Feministička perspektiva Benhabib dodaje važan aspekt: kritiku apstraktnog universalizma, koji ignorira konkretna obilježja života ljudi. Govoreći o migrancima, potrebno je uzeti u obzir rodno izmjerenje:

Žene migranti često se nalaze u ranjivom položaju zbog preklapanja diskriminacije po pitanju spola, statusa i etniciteta.

Oni mogu imati ciljeve koji se razlikuju od muških (npr. bijeg od domaćinskog nasilja ili kaljušućih operacija na ženskim reproduktivnim organima, koje se ne uvijek priznaju kao osnov za azil).

Pravo na asocijaciju za migrankice — mogućnost stvaranja svojih zajednica pomoći — postaje ključni alat za zaštitu.

Benhabib inzistira na etici diskursa, gdje glasovi samih migranata, posebno marginaliziranih grupa među njima, trebaju biti čuveni u javnim raspravama o migracijskoj politici.

Kritika i savremena aktualnost

Teoriju Benhabib kritikuju zbog normativnog idealizma: njena model zahtjeva visoki nivo građanske solidarnosti i institucionalnog razvoja, kojeg nema u mnogim zemljama. U svijetlu rasta desničarskog populizma i politike "čvrstih granica" njezine ideje izgledaju nedostupnim.

Međutim, njezin pristup je vrlo aktualan za shvaćanje takvih pojava kao što su:

Klimatska migracija. Ljudi, prisiljeni napustiti mjesta boravka zbog klimatskih promjena, ne padaju pod klasično određenje "izbjeglica". Koncepcija "prava na prava" i gosteprijatstva predlaže osnovu za stvaranje novih međunarodno-pravnih normi.

Dugi migracijski krizi (npr. sirski). Oni pokazuju nesposobnost čistih silovnih i ograničujućih pristupa i potvrđuju tезis Benhabib o potrebi iterativnog, fleksibilnog i etički osnovanog odgovora.

Završetak: demokratske granice kao predmet rasprave, a ne dogma
Sela Benhabib predlaže radikalno demokratski projekt za dobu migracije. Ona poziva da se granične linije i članstvo u političkoj zajednici ne vide kao svetci i neizmjenjivi atributi suvereniteta, već kao historički oblikovani instituciji, otvorene za demokratsko ispunjenje i moralni preispitivanje. Njezina filozofija premješta fokus s pitanja "Kako možemo ograničiti migraciju?" na pitanja "Kakve obaveze imaju demokratska društva prema onima koji traže u njima azil ili doprinosi njihovom životu?" i "Kako možemo demokratski definirati ko sastoji 'mi'?". U konačnici, njezina teorija je poziv za demokracije da žive u skladu sa svojim universalističkim principima, širеći krug prava i članstva, a ne zatvarajući se u tvrdom nacionalizmu. Prava migranata, tako, postaju lakmusova bумačica za provjeru čvrstoće samih temelja moderne liberalne demokracije.

Permanent link to this publication: