U povijesti kršćanstva postoji imena koja nisu zapisana na naslovnice velikih sabora, ali bez kojih bi ti sabori bili nemogući. Jedno od takvih imena je svjeti Tijomije, episkop grada Prusije u Vifiniji. On nije bio teolog-poljemist, nije ostavio nakon sebe tomova djela, nije osnovao manastire svjetskog značenja. Ali bio je pastir koji je prihvatio mučeničku smrt za Krista i postao primjer tvrdosti duha za cijeli region. Njegovo život, njegove patnje i njegovo posmrtno slavljenje — to je mala, ali svjetljava stranica u knjizi ranokršćanskog mučeništva.
Vifinija je povijesna oblast na sjevero-zapadu Male Azije, uz obalu Mramornog mora. To je bila plodna, gusto naseljena pokrajina koja je u različito vrijeme bila dio različitih država. Do II–III stoljeća n.e. Vifinija je već bila duboko romanizirana, ali je sačuvala svoje istočne tradicije. Grad Prusija (danas Bursa u Turskoj) je bio važan administrativni i trgovinski centar. Ovdje su kršćanske zajednice nastale još u apostolskim vremenima, a do IV stoljeća one su bile dovoljno snažne, iako su bile izložene periodičnim progonima.
Vrijeme služenja Tijomija se odvija u vrijeme vladavine cara Julijana Otkaznika, koji je poduzeo zadnju i očajnu pokušaj vratiti Rimsku imperiju na pogaštvo. Baš u ovaj period mnogi kršćanski episkopi, presvetitelji i svjetovnici su prihvatili mučeničke krunе. Tijomije je jedan od njih.
O svetom Tijomiju je sačuvano malo pisanih svjedočanstava. Glavni izvor je njegovo životopis, koji je dio drevnih sinaksar i menaia. Poznato je da je Tijomije bio izabran za episkopsku katedru Prusije u vrijeme kada je kršćanstvo već bile legalizirano, ali ugroženja su ostala. On je bio čovjek duboke vjere, obrazovan i cijenjen ne samo među kršćanima, nego i među pagonima zbog svoje iskrenosti i milosrđa. Međutim, s dolaskom Julijana na vlast položaj kršćana se naglo promijenio. Car je zahtijevao obnovu pogačkih kulta, a oni koji su se odupirali prinosu starim bogovima, su bili podvrgnuti progonima.
Tijomije se našao pred neizbježnim izborom: prinositi žrtvu pogačkim bogovima i sačuvati život — ili ostati vernim Kristu i poginuti. Izbor je napravio instante i jednoznačno.
Po naredbi lokalnog vladara su Tijomija aretuirali i vodili na sud, gdje su mu zahtijevali odrećenje. On je odbio naotkrije. Vladar je pitao: «Tko si ti?» — a Tijomije odgovorio je smelo: «Ja sam episkop kršćanske Crkve». Tada mu su ponuđeni da napusti svoje jednovjernike i prinosi žrtvu Zeusu. Tijomije je odgovorio da ne može se pokloniti mrtvim idolima, jer Jedan Bog je Stvoritelj neba i zemlje, i da će on uvijek služiti Njemu.
Zatim su počele mučenje. Ga su bili bili bijeni i terzani, ali on je mučeno izdržavao hrabro, pozivajući Boga. Kad su mučitelji shvatili da ne mogu ga okrenuti na odrećenje, su mu iznijeli smrtni prilog. Ga su pogubili, i tako je završio svoj podvig na zemlji.
Uskoro nakon smrti njegovo tijelo su sačuvali s počastima i pokopali. S vremenom su njegove moći proslavile izliječenja. Prema životopisu, mnogi bolni, koji su se obracali za molitvu, su dobili olakšanje i čak potpuno izliječenje. Posebno mnogo čuda se dogodilo s onima koji su bili slabi i izgubili nadu na izliječenje. Ljudi su ga vidjeli ne samo kao drevnog mučenika, nego i kao živog zaštitnika.
U bizantskim vremenima njegova se slava široko počela slaviti na cijeloj teritoriji Vifinije. Dni spomene svetog Tijomija — 4. rujna i 23. lipnja — su uključeni u bogoslužbene knjige. U Carigradu su u njegovu čast bili posvećeni crkve, u koje su se zbirali pobožnici. Smatralo se da su njegove moći posebno moćne za izgon besa i liječenje duševnih bolesti. Mnogi od tih svjedočanstava su došli do nas u bizantskim aгиografskim zbirkama.
Podvig Tijomija nije bio slučajno herojsvo — to je bila duboka unutarnja uvjerenost. On je znao što će ga čekati, i šao je na smrt s otvorenim očima. Ali upravo ta osviještenost i činila ga je mučeničkim svjedočenjem za cijeli grad. Prusija je bila veliki trgovački centar, gdje su se srećali ljudi različitih kultura i vjerovanja. I kazna kršćanskog episkopa je privukla pažnju mnogih pagona, koji su postali svjedoci hrabrosti i vjere. Postoje informacije da su neki od njegovih palaca već nakon njegove smrti pristali na kršćanstvo.
Svjeti Tijomije je primjer onog kako se nevidljiva duhovna borba ne pobjeđuje snagom oružja, nego snagom duha. On nas podsjeća da se vjera ne isprobava u blagovremenskim vremenima, nego tada kada je na konu život. I u ovom smislu njegov primjer je aktualan za sve kršćane — neovisno o dobi.
Danas se spomen svetog Tijomija slavi 23. lipnja (po starijem stilu — 10. lipnja). U ovaj dan u pravoslavnim crkvama se održava bogoslužba s čitanjem njegovog životopisa. Njegovo ime je u kalendarami Ruske, Carigradske, Aleksandrijske i drugih lokalnih Crkava. U grčkim menaima mu su posvećena himni, koje ga slavljaju kao stuba vjere. Tradicionalno u ovaj dan vernici traže njegovo zaštitu pred Bogom — posebno ti koji se bore s unavojenjem ili podvrgavaju progonima zbog vjere.
Svjeti Tijomije je jedan od onih svetaca koji nas podsjećaju na neprekidnost apostolske tradicije. On nije bio samo povijesna ličnost, nego živo čvor u lancu prenosa vjere. I njegova se spomena, pažljivo čuvana Crkvom, nastavlja nadahnivati nove mučenike i ispovednika. Zatoćimo ga sjećamo i molimo ga, da nas osnaži u vjeri i pomaže nam biti spremnim nositi svjedočenje pred ljudima.
New publications: |
Popular with readers: |
News from other countries: |
![]() |
Editorial Contacts |
About · News · For Advertisers |
Serbian Digital Library ® All rights reserved.
2014-2026, LIBRARY.RS is a part of Libmonster, international library network (open map) Keeping the heritage of Serbia |
US-Great Britain
Sweden
Serbia
Russia
Belarus
Ukraine
Kazakhstan
Moldova
Tajikistan
Estonia
Russia-2
Belarus-2