Plastik i ocean: kada naša pakovanje postaje njihov dom

Mi proizvodimo plastični većе od stotinu godina. U to vrijeme on je postao neodvojivim dijelom našeg života — pakovanje, posuda, odjeća, tehnika, čak i lijekovi. Ali za razliku od nas, ocean nije izabraо plastič. On ga je dobio u načinu. Svake godine milijuni tona plastičnih otpada dolaze u more, a danas u oceanu plave čitave «otoke» otpada. To nije samo ekološka katastrofa. To je prekidački trenutak u povijesti planeta, kada materijal, stvoren za ugodnost, postaje ugrožom za život — uključujući i naš vlastiti.

Plastični otpad u oceanu: odakle dolazi

Glavni izvor plastičnog otpada u oceanu je zemlja. Otprilike 80% svog morskog otpada dolazi sa kopna: kroz rijeke, vjetar, nezakonite smetnje, stoci kišnih voda. Plastične butile, pakete, jednoraznu posudu, pakovanje proizvoda — sve to, baciо na ulicu, nekada ili kasnije završava u moru. Čak i ako živiš u sredini kontinenta, tvoj otpad može doći do oceana kroz rijecnu sistem.

Druga, iako manja dio — to su otpadi sa brodova. Ribarske mreže, izgubljene kontejnere, otpad sa krstarećih brodova — sve to postaje dijelom oceanскog otpadnog ciklusa. Kada plastični otpad dođe u vodu, on ne nestaje, već se raspada na male čestice — mikroplastik, koji već nije vidljiv golemim očima, ali njegove posljedice su ogromne.

Veliko tichooceansko otpadno pješčano polje: mit i stvarnost

Sigurno si čuo o «otoku otpada» u Tichooceanskom oceanu. Zapravo, to nije otok, već velika zona koja se pod dejstvom strujanja skuplja plastič. On se nalazi između Kalifornije i Havaja i zauzima površinu koja je uspoređiva sa Francuskom, Nemačkom i Španijom zajedno uzimajući. Međutim, to nije gusti otpad, već više mutni «sup» iz male čestica, u kojem plave i veći dijelovi.

Slična pješčana polja postoje u svakom oceanu, i rastu svake godine. Znanstvenici vjeruju da se danas u oceanu nalazi više od 150 milijuna tona pластика, i ta brojka se povećava na 8–10 milijuna tona godišnje. Ako se ne uvede mjera, do 2050. godine u oceanu će biti više pластиča nego riba — po težini, naravno, ne po broju jedinki, ali ovo poređenje je impresivno.

Plastični otpad u prehrambenoj lancu: od planktona do čovjeka

Najstrašnija dio je kako plastični otpad ulazi u prehrambeni lanac. Mikročestice pластиčnog otpada veličine manje od 5 mm progutaju plankton, ribe, moluske i morske ptice. Oni ih greškom uzimaju za hranu. Plastični otpad se ne probava, ali uzrokuje upale, blokira probavni sustav, smanjuje apsorbiranje hranjivih tvari i vodi do spore smrti.

Ali to još nije sve. Plastični otpad djeluje kao magnet: on privlači toksične tvari iz vode — PCB, dioksine, pesticidi. Kada riba pojede takav komad pластиča, kemikali se dostupuju njegovom tijelu, a zatim — tijelu onoga koji je pojeo ribu. Uključujući čovjeka. Jedemo moreprodukte, koristimo morenu so, dišemo mikročesticama koje cirkuliraju u atmosferi. Plastični otpad već je unutar nas — istraživanja pronađu ga u krvu, u plućima i čak u placenti novorođenčadi.

Utjecaj na morske životinje: ne samo zapletanje i progutavanje

Velike komade pластиča ugrožavaju život kitenja, zmija, delfina i tuljena. Oni se zaplete u oštrici mreža, udahuju se u plastičnim prstenovima od pakovanja, uzimaju polietilenske pakete za meduze. Ali postoje i nježniji efekti. Na primjer, neke tvari koje isparavaju iz pластиča poremećuju endokrinski sustav životinja, smanjujući njihovu sposobnost parenja. U mnogim vrstama je već dokumentirano promjene u ponašanju vezane za zagađenje.

Posebno su ranjive morske ptice: one često hrane svoje ptičad plastičem, misleći da je to riba. Prema procjenama znanstvenika, 90% morskih ptica je već jedino plastičem barem jednom u životu. To nije samo statistika — to je signal da je cijela ekosistema ugrožena.

Što možemo učiniti: od odustanka do recikliranja

Postoje dva globalna rješenja: smanjiti proizvodnju pластиča i izgraditi njegovu recikliranje. Ali na ličnom nivou svatko od nas može učiniti mnogo. Prvo, odustati od jednorazne pakovanja — butilki, paketa, šalica, traku. Birati proizvode u višestruko upotrebljivoj ambali. Drugo, podržavati kompanije koje koriste reciklirane materijale. Treće, učestvovati u čišćenju obala i pravilno sortirati otpad.

Političke mjere su takođe važne. U Evropskoj uniji su već zabranjeni najčešći jednorazni plastični proizvodi. Mnoge zemlje uvođu poreze na plastičku ambalazu. Treba tražiti od poslovnog svijeta odgovorni pristup, i onda će se tržište promijeniti. Čist ocean nije utopija, već pitanje vremena i zajedničkih napora.

Završetak: ocean nema obaveza biti otpadnjača

Plastični otpad u oceanu je ogledalo našeg potrošnog ponašanja. Vidimo u njemu naše navike, našu brzinu, našu nesvjesnost. Ali takođe vidimo mogućnost promijeniti sve. Svaki odustanak od paketa, svaka uklonjena sa plaže butilka — to je korak ka tome da ocean ostane oceanom, a ne poligonom. Planeta ne može reciklirati ono što bacamo. Ali možemo prestati bacati.

Постоянный адрес данной публикации: