Infantilizam i narčizam. Dva pojma koja se često miješaju, ali još češće idu ruka uz ruku. Infantilan čovjek je «večni dječak» koji ne želi uzeti odgovornost. Narčiz je «odrasli s krunom na glavi» koji traži udivljenje. Ali ako se pozorno pogleda, imaju mnogo zajedničkog: egocentizam, neiskazivost empatije, niska tolerancija frustracije. Više toga, infantilizam može biti maska za narčizam, a narčizam često se hrani infantilnošću. U ovoj članku ćemo razmotriti što su zajedničko, što različito i što raditi, ako ste otkrili te odlike kod sebe ili bliskih osoba.

Što je infantilizam kod odraslih

Infantilizam je sačuvanje u psihici odraslog čovjeka osobina koje se karakteriziraju kod djece. To nije dijagnoza, već osobinska osobina. Iznika u neiskazivosti da se uzmu odluke, prenošenju odgovornosti, traženju «roditelja» (partnera, šefa, države), koji će sve postići. Infantilan čovjek živi jednim danom, ne umije planirati, lako se poddaje trenutnim željama. Može biti privlačan, spontan, ali njegova spontanost brzo izmoravi. U kriznoj situaciji upada u staz, ili isteriku, umjesto da se radi. Ne voli da ga «obučuju», ali pritom se stalno žali i žali se. Primjer: muškarac 35 godina koji živi sa majkom, radi kurira, a sve slobodne novce troši na igre. Ili žena koja prelaže sve kućanske pitanja mužu, a sama se žali na iscrpljenost.

Što je narčizam kod odraslih

Narčizam je osobinska osobina (u ekstremanoj obliku — poremećaj), koja se karakterizira granđanskim osjećajem vlastite važnosti, potrebom za stalnim udivljenjem i odsustvom empatije. Za razliku od infantila, narčiz može biti jako uspješan, ciljstven i čak radogolik. Ali njegov uspjeh nije sam cilj, već način da se dobije udivljenje. Narčiz ne podnosi kritike, obesцениva druge, osvetljava za uznemareno samosoznanje. On nije sposoban na iskrenu blizinu, koristi ljude kao drog za povisivanje samosoznanja. Primjer: šef koji priписuje sebi sve zasluge podređenih i odlazi na rad ako se ne slaže. Ili partner koji traži stalno pozornost, ali sam ne zanima se osjećajima drugog.

Sličnosti: zajednički korijen

I infantil, i narčiz su egocentri. Svijet se vrti oko njih, njihovih želja, njihovih obida. Oba nisu sposobni za zdrav kompromis. Oba se boje odrasle odgovornosti (ali na različite načine: infantil je izbjegava, narčiz ju simulira, zapravo se boje neuspjeha). Oba imaju nisku samosoznanje pod maskom. Infantil izgleda nesiguran, narčiz — iznadmoćen, ali u dubini oba su ranjivi. Oba su odrasli u disfunkcionalnim obiteljima: ili hiperoprema, ili hladnost i nasilje. Oba loše nose odbijanje. Ako im se odbijе, infantil će se obidjeti i ode u sebi, narčiz će se pobuniti i početi osvetljavati.

Razlike: infantil ne gradi granđanskih planova

Infantil ne traži veličinu, želi da ga ostave u miru i dopuste da igra. Narčiz, obratno, žudi za pješčenicom. Infantil može priznati grešku (iako samo ako to ne zahtijeva napore), narčiz nikada. Infantil više sliči na «lijenog dječaka», narčiz — na «kaprižnog kralja». U odnosima infantil očekuje da će biti brinut kao o dječaku; narčiz očekuje počudo kao o bogu. Infantil je sklon za ovisnosti (alkohol, igre, hrana), narčiz — za radogolizam i šopogolizam (statusne stvari). Iako je moguće kombinacija: narčiz može biti infantilan u privatnom životu (ne pranje posude, ne plaćanje računa), a u karijeri — agresivan.

Koktajl: narčizski infantilizam

Najteži varijanta je kada se osobine miješaju. Čovjek ujedno traži udivljenje i ne uzima nikakvu stvarnu odgovornost. On smatra se genijem, ali ne može platiti za stan. On žudi za vlastom, ali ne može organizirati čak i svoj dan. Takovi ljudi često postaju tirani u obitelji: oni krika, ponižavaju, ali pritom sami ne rade ili rade s preletom rukom. Imaju uvijek nekoga ko mora: državu, roditelje, partnera. Iako su iskreno ne razumijevaju, zašto okružujući nisu u divljenju. To je ekstremno otrovni tip osobnosti koji uništava sve ko je u njegovoj oribiti.

Uzroci formiranja

Oba događaja idu korijenima u djetinstvo. Infantilizam — zbog hiperoprema (»mama će sve odlučiti») ili, obratno, zbog traume, kad dijete zadrži se u fazi «ja ne želim odrasti, jer su odrasli surovi». Narčizam — zbog izmjenjivanja idealizacije i obesцениvanja: roditelji su jedan put hvalili (ti si genij), a drugi put ponižavali (ti si ništavac). Dijete uči se štititi kroz granđansko «Ja». Često u obiteljima narčizama i infantila su poremećeni granicni, nije bila zdrava separacija. Kulturološki faktori: društvene mreže kulturno gajde infantilnu potrebu za lajkama (mgovno zadovoljstvo) i narčizsku demonstraciju uspjeha.

Kako prepoznati kombinaciju kod partnera

U početku odnosa taj čovjek može biti privlačan (narčizski «idealizacija») i spontan (infantilna lakoća). Ali zatim primjećujete: on ne izvrsi obećanja, prelaže na vas kućanstvo, traži udivljenje, ali sam ne radi ništa da zasluži to. Može organizirati isteriku, ako vam ne kupi igračku, a na slijedeći dan traži da vas udivljavate njegovom genijalnom idejom. On ne umije uživati u vašem uspjehu, ali stalno se žali na svoje neuspjehove. Ako pokušate razgovarati o njegovom ponašanju, on ili napada (»ti sama si kriva»), ili se obiđe (»ti me ne voliš»). To je zatvoreni krug.

Možemo li promijeniti takve ljude

Najlakše je čist infantilizam bez narčizma. Ako čovjek shvaća problem i želi odrastati, pomoću psihoterapije (šema-terapija, KPT), treninga odgovornosti, financijskog planiranja. Narčizam se liječi teže: narčiz rijetko dolazi na psihoterapeuta, jer ne vidi problem (»to je svijet glupaca»). Ako narčiz ide na terapiju (češće zbog depresije ili gubitka odnosa), proces traje godine. A kombinacija infantilizma i narčizma — najgori prognoza. Terapija traje godine, i uspjeh nije garantiran. Zato psiholozi često savjetuju partnere takvih ljudi da ne očekuju čuda, već spašavaju se.

Što raditi, ako ste otkrili sebe

Prvo — priznati problem. Ako ste shvatili da ste taj sami «večni dječak» ili «krunovani egocentrista», to je prvi korak. Drugo — obratiti se psihoterapeutu. Ne pokušavajte rješavati sami, korijeni su duboki. Treće — započeti s malog: učiti se uzimati odgovornost za svoje financije, za svoje emocije, za svoje vrijeme. Prestati prelažiti krivnju. Učiti se govoriti «ne» svojim kaprizima. I najvažnije — prestati tražiti «roditelja» u partneru ili šefu. To je teško, bolno, ali daje šansu na sretni život. Imate pravo na grešku, ali nemate pravo uništavati druge svojom nezrelošću.

Infantilizam i narčizam su dva djela jedne medalje nezrelošću. Oni uništavaju odnose, karijeru, zdravlje. Ali izlaz postoji. Put ka odraslošću leži kroz bol — bol od shvaćanja da niste središte svijeta, da drugi isto tako imaju osjećaje, da život zahtijeva napore. Ali nagrada je sloboda, poštovanje i, napokon, prava blizina. Jeste li spremni za to?

Постоянный адрес данной публикации: