«Burgasna glupost': zašto sovietska cenzura zabranjivala ‘Muha-Cokotucha’ Korneja Čukovskogа

Jedna od najpopularnijih dječijih priča u stihovima, koju danas svima znanu, u trenutku svog rođenja je bila pod sumnjom kod sovjetskih službenika i pedagoga. ‘Muha-Cokotucha’ Korneja Čukovskog, napisana 1923. godine, nije samo za prvi put došla do čitatelja — ona je službeno bila zabranjena cenzurom i podvrgnuta uništavajućoj kritici od strane najviših lica. Zašto je bezobidna priča o muhi koja je našla novac i organizirala rođendan izazvala tako veliki gnjev u partijskim krugovima? I kako je ovaj mali majstorski djelo uspio preživjeti u uvjetima ideološkog pritiska?

Prva objava i odmah skandal

1923. godine Kornej Čukovskij je prvi put pročitao svoju novu priču prijateljima i poznatim. Publika je bila u očaju: ritmične redci, svjetle oblike, zvučne rimme — izgledalo je da je to idealno čitanje za djecu. Međutim, prvi pokušaj izdanja ‘Muhe-Cokotuhе’ se susreo s nepreprekobnim preprekom. Gubernski odjel književnosti i izdavaštva (Gublit), koji je izvršavaо funkcije cenzure, kategorički je odbio dati dopuštenje za izdanje. U dnevniku Čukovskog je sačuvana zapis o razgovoru s radnicom Gublita Ludmilom Bystravom, koja je pisцу objasnila da su ilustracije priče ‘neprilične’: komarik stoji previše blizu muhe, oni ‘flirtuju’. ‘Kao da će postojati dijete tako razvratno da bi blizina muhe do komara izazvala kod njega frivolne misli’, — je sa žalom zapisivao Čukovskij. Ali to je bilo samo početak.

1924. godine priča je ipak vidjela svjetlo dana — ali pod izmjenjenim nazivom ‘Muhin brak’ i s izrezima. Međutim, i ovaj variant nije dao mir ideološkim stražarima. Prava kampanja protiv ‘Muhe-Cokotuhе’ je započela kasnije, a u njoj su učestvovali ne samo obični cenzori, već i najuticajniji likovi sovjetske pedagogike i politike.

Napad Kruščice: ‘čukovština’ kao ideološki neprijatelj

Glavnim optuživačem Korneja Čukovskog postala je Nadežda Konstantinovna Kruščica, supruga Lenina. Ona nije samo bila supruga vodara — ona je stajala kod izvora sovjetske sistema narodnog obrazovanja i obrazovanja. I njeno mišljenje o dječjim knjigama je imalo ogroman težin. Kruščica je na Čukovskog napala s oštrim kritikom, nazivajući njegove priče ‘besmislicom’ i ‘neštovanjem djeteta’. Ona je tvrdila da su djela Čukovskog ne samo beskorisna, već i štetna jer oni ‘ne reflektuju sovjetski život’.

U sredini partizanskih kritičara i urednika je nastao čak i poseban termin — ‘čukovština’. Tim riječju označavali su sve djelo pisca koje se smatralo stranim proleterskoj ideologiji. Kruščica i njezini pristaše su Čukovskom ukradli krivu, da ‘Muha-Cokotucha’ ‘ruši vjeru djece u trijumf kolektiva’, da u njoj se izražava ‘sočuvanje kulaka’, da ona slavi ‘meščanstvo i kulakačko akumuliranje’. Ali gdje u dječjoj priči o muhi i komaru može se naći kulak? Međutim, sovjetski pedagogi su mogli čitati između redaka čak i onoga što tamo nikada nije bilo.

‘Burgasni’ rođendan i sumnjiva svadba

Jedan od najabstraktnijih stavova optužbe je bilo sam riječ ‘rođendan’. Zastavnik upravitelja Gublita Ludmila Bystrava je objasnila Čukovskom da rođendani su ‘buržoaski praznik’. U novom sovjetskom društvu, gdje je crkva bila odvojena od države, a stare tradicije su proglašene zastarjelim, bilo koje spominjanje rođendana je bilo shvaćeno kao pokušaj ‘držati na površini života umiruće i zastarjele oblike bića’. Rođendani — to nije samo dan rođenja, već praznik vezan za pravoslavni kalендар, sa svetim imenom. Zato sve što je s njima vezano je automatski bilo pod sumnjom.

Ali kritičari su otišli dalje. Rođendani u ‘Muhi-Cokotuhи’ završavaju svadбом — i to je također izazvalo ljutnu reakciju. ‘Književna novina’ je u sretnoj svadbi Komara i Muhe vidjela ‘idealizaciju meščanstva’. Jedan od kritičara je pisao: ‘O čemu govore ti stihovi? O sili novca’. Zaista, sve počinje s tim da muha pronađe novac i ode na tržnicu — dakle, po mišljenju ideologa, priča uči djecu ‘kulakačkom akumuliranju’ i slavi privatnu vlasništvo. U zemlji koja gradi komunizam, to je bilo neproforabilno.

Kolektivno pismo iz kremljanskog djetinskog vrtića

kulminacija progona je bila kolektivno pismo objavljeno 1929. godine u časopisu ‘Dошkolno vaspitanje’. Njega su potpisali ‘roditelji učenicima kremljanskog djetinskog vrtića’. To nisu bili obični ljudi — oni su predstavljali elitu sovjetskog društva, i njihov glas je bio izuzetno težak. U pismu su pozivali ‘ boriti se protiv čukovštine’ i deklarirali da su sve priče Čukovskog ne samo loše, već i štetne za djecu. Oni su optuživali autora da njegove knjige ‘razvijaju suverenitet i strahove’, ‘slavljaju meščanstvo i kulakačko akumuliranje’, ‘daju nepravilne predstave o svijetu životinja i insekata’.

Za Čukovskog to je bio užasni udarac. U dnevniku je pisao: ‘Tako, moj ‘Krokodil’ je zabranjen, ‘Muha-Cokotucha’ je zabranjena, ‘Tarakaniše’ će ubrzo biti zabranjeno’. Jedno po drugome njegova djela su postala žrtvom cenzurnog pritiska, čak i ‘Barmalej’ i ‘Aibolit’.

Politički sadržaj: komar, muha i sumnjivi nagađaji

posebnu pikantnost situacije je davalo to da su cenzori vidjeli politički sadržaj u likovima priče. Prema riječi Bystrave, Komarik je ‘pretvoreni princ’, a Muha je ‘princessa’. To je već zvučalo kao antisovjetska propaganda: princ i princeza su simboli monarhije, tog starog svijeta koji je uništen revolucijom. I tako Čukovskij, bez da to želi, propagira ‘buržoaskе vrijednosti’ i idealizira stari sustav.

U narodu je krenuo anekdot o tome kako Čukovskij je pokušavaо objaviti ‘Muha-Cokotuhу’, dolazeći za odobrenjem kod svakog od vodara. Lenin je zaustavljao ga: ‘U Sovjetskom Savezu muha ne može ići na tržnicu!’; Staljin se razbjesnio zbog toga što su na kolhoznom polju ležali novci; a Andropov, ne dajući pročitati i do prve reči, je prekidao: ‘Što-što u vas tamo o CK?!’ Ovaj anekdot, poput svakog metkog narodnog stvaralaštva, precizno odražavao je absurd sovjetske cenzure, sposobne vidjeti kontrorevoluciju čak i u bezobidnoj dječjoj priči.

‘Muha-Cokotucha’ preživljava i postaje klasikom

Iako je bila zabranjena i progonjana, ‘Muha-Cokotucha’ je preživjela. 1927. godine priča je izšla pod suvremenim nazivom. Kasnije, s oslabljavanjem cenzurnog pritiska u 1960-ima, ona je počela izlaziti u velikim izdanjima i ušla u zlatni fon dječje književnosti. Danas je teško zamisliti da je ovu veselu, oštru, glazbenu priču nekada smatrali ‘burgasnom glupostju’ i oružjem ideološkog neprijatelja.

Povijest ‘Muhe-Cokotuhе’ je povijest o tome kako književnost može se suprotstaviti pritisku sustava, čak i kada izgleda da su sva vrata zatvorena. Čukovskij nije prepisivao svoje priče u prilagođenost cenzuri, nije izbrisivao ‘sumnjivih’ žuka i nije zamjenjivao ‘rođendane’ s ‘danom rođenja’. On je jednostavno nastavio pisati — za djecu, za vječnost, za one koji mogu čuti u stihovima ne politiku, već radost, fantaziju i dobro. I danas, kada čitamo djecima priču o muhi-čokotuhu i njezinom hrabrom spašitelju-komaru, nismo ništa sumnja da je ova mala knjiga prošla kroz pakao kako bi došla do naših ruku.

Постоянный адрес данной публикации: