Mihail Bahtin o dialoškom metodu i polifoniji Feodora Dostojevskog

Uvod: Revolucija u teoriji romana

Koncept dialošnosti i polifonije, razvijen Mihajlo Bahtinom u knjizi "Problemi poetike Dostojevskog" (1963, preobradeno izdanje), izvršio je prevrat u literarnoj znanosti i filozofiji kulture. Bahtin je predložio ne samo novu interpretaciju stvaralaštva Dostojevskog, nego radikalno novu teoriju umjetničkog razmišljanja i ljudskog svijesti. njegov analiz pokazao je da Dostojevski je stvorio ne samo romane s mnogobrojnim likovima, nego principijalno novi tip romanskog cjelina — polifonski roman, gdje autorova pozicija ne dominira nad svijestima likova.

1. Svojstvo polifonije: «Množina neovisnih i neslijanih glasova»

Bahtin je zaokupio termin «polifonija» iz muzike, gdje on označava jednovremeno zvučenje nekoliko samostalnih, jednakopravnih melodičkih linija (glasova). Premještajući tu metaforu u književnost, on je formulisao ključni tезis:

U djelima Dostojevskog ne postoji množina likova i sudbina u jednom objektivnom svijetu, osvijetljenom jednim autorovim svijestima, nego pravilno množina jednakopravnih svijesti s njihovim svijetima koja se kombinira, očuvavajući svoju neslijanost, u jedinstvo nekog događaja.

To značilo je prekid s tradicionalnim monološkim romanom, gdje svi likovi, njihova misli i postupci su objektom završne procjene i razumijevanja vidljivog autora-tvorca. U Dostojevskom, po Bahtinu, autorovo svijest staje u isti red s svijestima likova. Autor ne suditi Raskolnikova ili Ivana Karamazova s visine istine, nego postavlja se u poziciju učesnika dijaloga s njima. njegova moć nije u završnom znanju o liku, već u mogućnosti da učini vidljivom i zvučnom unutrašnju logiku, nezavršenost i «nepredрешenost» svake svijesti.

Interesantan činjenica: Bahtin suprotstavlja polifoniju Dostojevskog Hegelovoj dijalektici. Ukoliko kod Hegela konflikt suprotvornih ideja (tезis — antitезis) se rješava u najvišem sintezu (sintez), onda kod Dostojevskog suprotvornе ideje (da i ne) ne sintetiziraju, već nastavljaju zvati se jednovremeno, u vječnom dijalogu. Cilj nije rješiti spor, već ga ugliubiti, iskazati svu semantičku punost suprotstavljanja.

2. Dijalog kao ontološka osnova bića i riječi

Za Bahtina polifonija je posljedica još dubljeg, filozofskog principa dialošnosti. Dijalog za njega nije samo oblik govora, već fundamentalno uslov ljudskog postojanja i poznavanja.

• Swijest je dialošna po prirodi: «Biti znači dijalogni se družiti. Kada dijalog završi, sve završi.» Svijest čovjeka se formira samo u interakciji s drugom svijestima. «Ja» osjeća se samo kroz «Ti». Likovi Dostojevskog su hiperbolizirane svijesti koje ne mogu postojati van napetog dijaloga (eksternog — s drugima, ili internog — sa sobom, s Bogom, s idejom).

• Riječ je dialošna: Svako izjava kod Dostojevskog, prema Bahtinu, je obrnuta nekome, predvazija odgovor i gradi se uzimajući u obzir taj predvazijedan odgovor. Čak i unutrašnji monolog lika je skriveni dijalog (npr. dijalog Ivana Karamazova s čarobnjakom, koji je projekcija njegove vlastite svijesti).

• «Veliki dijalog» romana: Odvojene dijaloge likova se kombiniraju u jedinstveni «veliki dijalog» cijelog djela. Događaj romana nije niska postupaka, već događaj sudara i interakcije svijesti.

3. Ključne kategorije analize: nezavršenost, karnavalizacija, hronotop

Bahtin uvođe niz kategorija za opisivanje poetike Dostojevskog:

1. Nezavršenost i «posljednje riječ»: Lik u Dostojevskom nikada nije dan kao spreman, završen karakter. On ne slaže se sa sobom, nalazi se u točki izbora, kriza, duhovnog pretraživanja. Autor se odriče reći o liku «posljednje riječ», ostavljajući ga otvorenim, sposobnim za preobrazbu čak i izvan teksta.

2. Karnavalizacija: Bahtin izvodi izvorne korijene polifonskog romana iz tradicije narodne smehove kulture i karnavala. Karneval s njegovom preokretanjem hijerarhija, slobodnim familiarnim kontaktom, kultom zamjene i obnove stvorio je tu umjetničku matricu gdje je postalo moguće osloboditi svijest od dogmatičke ozbiljnosti. U romanima Dostojevskog to se manifestira u scenama skandala (kao «karnavalskim borbama»), u dvojnosti, u smanjenju visoke (npr. u «Bešcima»).

3. Hronotop «praga»: Bahtin definira karakteristično za Dostojevskog prostorno-vremensko jedinstvo kao hronotop praga (predhodnica, stepenica, hodnik, tržnica). To je mjesto gdje vrijeme se sgušuje do granice, kriznog trenutka odluke, a prostor postaje zonom kontakata i sudara. Na «pragu» nije moguća spokojna, postepena evolucija — samo eksplozija, katastrofa ili prosvjetljenje.

Primjer: Analizirajući «Pretnja i kazna», Bahtin pokazuje da cijeli roman je gigantski dijalog Raskolnikova sa svijetom. njegova teorija se obracuje čovječanstvu i traži odgovor. Svaki lik (Porfiri Petrovič, Sonja, Svidrigajlov) ulazi s njim u dijalog na nivou ideje, postaje osobitim «protivljenjem» ili «posluhom». Čak i mlčanje Sonje je moćan dialoški faktor. Autor ne suditi teoriju Raskolnikova s pozicije istine, već dopušta joj da se susreće sa «živom životom» u dijalogu.

4. Znanstveno i kulturno značenje teorije Bahtina

Otkrića Bahtina izišla su izvan granica literarnosti:

• Filozofska antropologija: Dijalošnost je postala osnova za razumijevanje čovjeka kao «ne-ali-bi-voje — bića, odgovornog za svaj jedinstveni, nezavršen projekt.

• Sociolingvistika i teorija komunikacije: Ideja o dialošnoj prirodi bilo kojeg izjava je utjecala na razvoj diskurz-analiza.

• Kulturologija: Koncept polifonije i karnavalizacije je dao alat za analizu složenih, pluralističkih kulturnih fenomena.

Završetak: Dostojevski kao «umjetnik ideje»

Bahtin je pokazao da je novatorstvo Dostojevskog ne u psihologizmu (koji je bio i kod drugih), već u tome da je učinio predmetom prikaza samu misao, ideju u njenom stvaranju. njegovi likovi su «čovjek-idea». Polifonski roman je umjetnička modela nesnimljive množine istine u svijetu, gdje Bog i diavol bore se ne gde drugde na nebu, već u srcu i svijesti čovjeka.

Сербия L^World Y G