Sport uči pobijediti. Ali još uči nečemu postрашem: poražiti i ostati čovjekom. Sportivna solidarnost nije glasan slogan. To je kad suprotivnik pomaže izdignuti nakon teškog sudara. Kad najbolji igrač sveta dolazi da utiša onoga koji promašio odlučujući penalti. Kad su navijači aplođuju drugoj momčadi za lijepi nogomet. U svijetu u kojem sve zavisi od novca i rangova, solidarnost ostaje istim živim živcem koji dokazuje: sport nije rat, već dijalog.

Što je zapravo sportivna solidarnost

Ne zablude sa prijateljstvom. Prijateljstvo je lične odnose. Solidarnost je princip. To je svjesno poštovanje zajedničkog posla, zajedničkih pravila, zajedničke čovječnosti, neovisno o boji oblača ili grbu na grudima. Ona se manifestira na tri nivoa.

Prvi je solidarnost između suprotivnika. Ti pomažeš doći do nogu, priznaš da su sudija grešio u tvoju korist, ne bi dobio ranjenog. Drugi je solidarnost unutar momčadi. Kad zvjezdani napadač daje loptu umjesto da sam bježi, radi pobjede. Kad rezervni radi za radnika, a ne zavidi. Treći je solidarnost između igrača i navijača. Kad navijači ne svistaju, čak i kad gube 0:5, a kad igrači idu do svojih tribuna da se pokloni, čak i kad gube.

Sportivna solidarnost nema nacijonalnosti. Brazilac može objaciti Argentineca nakon teškog finala. Amerikanac — Rusa nakon polufinala. Jer svi znaju što je trening na granici, rane, psihoz i ludu sreću pobjede.

Veliki primjeri: kad je solidarnost pobijedila neprijateljstvo

Klasičan slučaj — finale svjetskog prvenstva u nogometu 2014. Götze je zabio odlučujući gol za Njemačku u golove Argentine. Igrači njemačke reprezentacije nisu postali bijesni pred plačućim Lionelom Messiom. Oni su ga okružili, udarili po ramenu, poštovali. Messi je kasnije dobio "Zlatnu loptu" turnira — i nitko nije sporno.

Priča iz boksa: Evgenij Makarenko i Sergej Derevičenko su se objacili nakon teškog 12-kratnog borba i rekli jedan drugom hvala. U dvorani su plakali surovci muškarci.

Iz atletike: na Olimpijadi u Riu-2016 američanka Abby D'Agostino je pala, sudarivši se s novozelandskom Nikom Hembline. Umjesto da nastavi bježati, Abby je pomoći Niki da se izdigne. Zatim su zajedno došli do kraja. Međunarodni olimpijski odbor je nagrađivao njihov duh posebnom medaljom.

Takvi trenuci ostaju u sjećanju dulje nego broj finala. Jer oni pokazuju: solidarnost je zapravo najviša forma konkurencije. Možete biti neprijatelj na tatami, ali čovjek van njega.

Zašto je solidarnost korisna svima (čak i pobjednicima)

Cinično pitanje: zašto pomoći suprotivniku, ako će ti uzeći medalju? Odpivam: jer sport bez solidarnosti pretvara se u borbu, gdje preživjevaju se psihi. A psihi dugo ne igraju. Rane, sruši, odlazak iz sportsa. Pogledajte tenis: Novak Đoković, Rafaël Nadal i Roger Federer se su znali međusobno na kortu. Ali van korta su pomoći, lečili rane, pohvalili. Jer su znali: veličina jednog ne zatira veličinu drugog. Naprotiv, diže sve.

U timskim sportovima je solidarnost o vjerovanju. Kad znaješ da nećeš ga ostaviti pod pritiskom, nećeš mu vrišati nakon greške, on će igrati bolje. Solidarnost stvara okruženje gdje se može rizikovati, grešiti, rasti. Bez nje momčad se raspada na zvijezde i statistike.

Za navijače je solidarnost o sigurnosti i kulturi. Engleski navijači i njemački mogu zajedno piti pivo pred utakmicom, raspravljati, ali ne biti u borbi. To je normalnost. Jer nogomet je igra, a ne rat.

Gdje solidarnost daje tršku

Idealne slike nema. U sportu ima mnogo crnih rupe. Rasizam na tribinama, kad crni igrač je svistao obazama za majmu. Skandali s dopingom, kad međusobne optužbe uništavaju vjerovanje. Utakmice bez navijača zbog političkih bojkota. I najstrašnije — rane uzrokovane nečistim prijelazima, nakon kojih karijera propada.

Sportivna solidarnost se slama tamo gdje su na konu novac. U finalima Lige prvaka, gdje su stavke milijuni eura. U boksu, gdje jedan udarac može ubiti. U biciklističkim utrkama, gdje je farmakološka vojna uništila ime Lansa Armstronga. U te trenutke mnogi zaboravljaju o solidarnosti i sjećaju se: "sport je rat".

Ali iz toga ima izlaz. Konkretni igrači i federacije, koji javno izlažu se protiv rasizma, za čistu igru, za jednake uvjete. njihovi glasovi su slabi u odnosu na skandale, ali oni postoje.

Kako obrazuju solidarnost od djetinjstva

U dobrim sportskim školama trener uči ne samo udarcima s ljeta, već i pravilu: "Uпаl suprotivnik — pomaži doći do nogu. Porazio — udri ruku. Pobjedio — nemoj se smješiti nad poraženim". Ove pravila se postavljaju godina šest. I one rade. Djed koji je navikao poštovati strani trud i strani bol, odraste u atletu koji neće igrati nečisto, muhlevati, provocirivati.

Primjeri: dječji turniri, gdje se momčadi nakon utakmice stave u dve šerene i aplođuju jedan drugom. Mlade reprezentacije, gdje kapetani razmjenjuju zastave i govore kratke govorice o fair play. To izgleda kao formalnost. Ali formalnost koja se ponavlja sto puta postaje karakterom.

Solidarnost i politika: zašto ih ne treba miješati

Jedna od glavnih problema modernog sportsa je kad političke elite traže od sportaša solidarnost s režimom, s zastavom, s ideologijom. A sami sportaši žele samo igrati. Sportivna solidarnost nije o državnim himnima. To je o tome da ne bude razdiobe na "svoje" i "čudje" po pasporu. O tome da norveški skijaš objaci ruskog nakon završetka, čak i kad njihove zemlje su u sankcijskoj vojni.

Povijest zna primjere kad su sportaši odbili političke igre i očuvali ljudsko lice. Olimpijska reprezentacija Rusije i Ukrajine 2018. godine su razmjenjale oznake na turniru po džudo. Njemački i francuski nogometaši su izšli s plakatom "Mi zajedno" nakon terorističkih napada. To nije bila politika. To je bila solidarnost.

Kriza solidarnosti u dobi društvenih mreža

Čini se da društvene mreže skupljaju. Na stvarnosti one stvaraju troli i hejt. Nakon svake utakmice navijači pišu laži igračima poraženog tima. Čak i sami sportaši ponekad dopuštaju se čvrstih komentara u adresu suprotivnika — ne na konferenciji za novinare, već na Twitteru. To uništava solidarnost. Javna poštenica virtualna rana ne manje nego stvarna.

Ali postoji i obrnuti trend. Sportaši sve češće koriste društvene mreže za podršku. Na primjer, kad umre bliski čovjek suprotivnika, u Instagramu dolaze saobrazovanja. Kad igrač dobije rasističke ogorčavanja, njegovi kolege — uključujući iz drugih kluba — objave postove s hashtagom #NoToRacism. Solidarnost prelazi u broj. To je nova stvarnost.

Što gubimo bez solidarnosti

Bez solidarnosti sport se pretvara u gladiatorске borbe. Intrige, podstave, uši, pljučanje. Publiku dobivaju meso, ali gube dušu. Pogledajte boksa iz 1990-ih: Tyson je ugrizao Holifilda, publiku je pljučala, i boksa je izgubio ratinge. Danas je boksa više đentelmanija, i to je vratio interes.

Bez solidarnosti dječji sport postaje traumatičan. Dječaci kopiraju agresiju svog uzora, lome drugima ruke, izdaju slabi. Bez solidarnosti amaterski sport umire: nitko ne želi doći u garderobu, gdje te ugušuju za grešku.

Solidarnost je lepljivo, koje drži sportsko zajednicvo. Ukloni ga, i sve se raspada na komadi egoizma.

Kako svatko od nas može jačati sportivnu solidarnost

Ti niste nogometaš ili olimpijski prvak. Ali si navijač. Ili roditelj mladog sportaša. Ili jednostavno gledatelj. Tvoj doprinos je jednostavan: nemoj ogorčavati suprotivnika. Aplođuj lijepim golovima u gostujuće golove. Uči djecu da je poražiti dostojno tako isto važno kao i pobjeđivati lijepo. Ne nadmahuj dijete "nenavidi suprotivnika". To je zapečaćen krug. Mnohem bolje reći: "Oni su snažni ljudi, idemo ih iskoristiti čisto". Pritisni ruku treneru drugog tima nakon utakmice. Napiši dobar komentar sportašu koji je pogriješio u ključnom trenutku. Ono će mu biti bolno od promaha. Tvoja podrška mu može vratiti u igru.

Sportivna solidarnost nije o nagradama i protokolu. To je o izboru. Svaki dan, svaka utakmica, svaki svistak. Izbor između "ja sam bolji od njega" i "mi smo dio jednog velikog sportskog zajednice". Izaberi drugo. I tada će sport stvarno postati školom života.

Permanent link to this publication: