Спорт uči pobeđivati. Ali još on uči nečemu postрашem: izgubivati i pritom ostati čovjek. Sportska solidarnost nije glasan ljevak. To je kad suparnik pomaže povisljeti nakon teškog susreta. Kad najbolji igrač sveta dolazi utišati onoga koji je promašio odlučujući penalti. Kad navijači aplođuju drugoj momčadi za lijepi nogomet. U svijetu u kojem sve zavisi od novca i rangova, solidarnost ostaje istim živim živcem, koji dokazuje: sport nije rat, već dijalog.

Što je zapravo sportska solidarnost

Ne zablude sa prijateljstvom. Prijateljstvo je osobne veze. Solidarnost je princip. To je svjesno poštovanje zajedničkog posla, zajedničkih pravila, zajedničke čovječnosti, bez obzira na boju forme ili grb na grudima. Ona se ispoljava na tri nivoa.

Prvi — solidarnost između suparnika. Ti pomažeš ustati onome koji je pao, priznao si da su sudija grešio u tvoju korist, nemožeš sebići ozlijeđenog. Drugi — solidarnost unutar momčadi. Kad zvjezdani napadač daje loptu umjesto da sam pogodi, radi pobede. Kad rezervni sreća gol prvog, a ne zavidi. Treći — solidarnost između igrača i navijača. Kad navijači ne sviste, čak i kad gube 0:5, a kad igrači idu do svojih tribuna, da se pokloni, čak i kad gube.

Sportska solidarnost nema nacionalnosti. Brazilac može objaciti Argentineca nakon teškog finala. Amerikanac — Rusa nakon polufinala. Zato što su svi dva znali što je trening na predelu, ozljede, psihoz i ludu sreću pobede.

Veliki primjeri: kada solidarnost pobedila vraždu

Klasični slučaj — finale svjetskog prvenstva u nogometu 2014. Götze je pogodio odlučujući gol za Njemačku u golove Argentine. Igrači njemačke reprezentacije nisu postali bijesni pred plačućim Lionelom Messiom. Oni su ga okružili, udarili po ramenu, poštvali. Messi je kasnije dobio "Zlatnu loptu" turnira — i nitko nije spornoval.

Priča iz boksa: Evgenij Makarenko i Sergej Derevičenko su se objacili nakon teškog 12-kratnog borba i rekli jedan drugom hvala. U dvorani su plakali surovci.

Iz atletike: na Olimpijadi u Riu-2016 američanka Abby D'Agostino je pala, sudarivši se s novozelandskom Nikom Hembline. Umjesto da nastavi da trči, Abby je pomoću Niki došla do konačnice. Međunarodni olimpijski odbor je nagrađivao njihov duh posebnom medaljom.

Takvi trenuci ostaju u sjećanju dulje nego broj u finalu. Zato što pokazuju: solidarnost je zapravo najviša forma konkurencije. Možete biti neprijatelj na tatami, ali čovjek vani.

Zašto solidarnost iznosi svima (čak i pobjednicima)

Cinično pitanje: zašto pomažući suparniku, ako će ti uzeći medalju? Odpovest: zato što sport bez solidarnosti pretvara se u borbu, u kojoj preživljavaju se psihi. A psihi dugo ne igraju. Ozljede, sruši, odlazak iz sportsa. Pogledajte tenis: Novak Đoković, Rafaël Nadal i Roger Federer se su znali na kortu. Ali vani su pomažali, liječili ozljede, pohvalili. Zato što su znali: veličina jednog ne odbacuje veličinu drugog. Naprotiv, podiže sve.

U timskim sportovima solidarnost je o vjeri. Kad znaš da teš ne napustiš pod pritiskom, ne ćeš ga vrijeđati nakon greške, on će igrati bolje. Solidarnost stvara okruženje gdje se može rizikovati, grešiti, rasti. Bez nje momčad se raspada na zvijezde i statistike.

Za navijače solidarnost je o sigurnosti i kulturi. Engleski navijači i njemački mogu zajedno piti pivo pred utakmicom, raspravljati, ali ne biti u sukobu. To je normala. Zato što je nogomet igra, a ne rat.

Gdje solidarnost daje tršćinu

Idealne slike nema. U sportu ima mnogo crnih ruža. Rasizam na tribinama, kad crnošću igrača osušćuju obazom za majmu. Skandali s dopingom, kad međusobne optužbe uništavaju vjeru. Utakmice bez navijača zbog političkih bojkota. I najgori — ozljede uzrokovane nečistim prijelazima, nakon kojih karijera padne.

Sportska solidarnost se srušava tamo gdje se novac gotovo na konu. U finalima Lige prvaka, gdje je na igri milijuni eura. U boksu, gdje jedan udarac može ubiti. U biciklističkim utrkama, gdje je farmakološka vojna uništila ime Lansa Armstronga. U te trenutke mnogi zaboravljaju o solidarnosti i sjećaju se: "sport je rat".

Ali iz toga ima izlaz. Konkretni igrači i federacije, koji javno se izjasnjuju protiv rasizma, za čistu igru, za jednake uvjete. njihovi glasovi su slabi u usporedbi sa skandalima, ali postoje.

Kako odgojivati solidarnost od djetinjstva

U dobrim sportskim školama trener uči ne samo udarcima s ljeva, već i pravilu: "Uпао suparnik — pomogni mu povisljeti. Izgubio — daj ruku. Pobedio — nemoj se smješiti nad izgubljivim". Ove pravila se postavljaju godina šest. I one rade. Dijete koje je naviklo poštovati čovjekov trud i čovjekovu bol, odraste u atletu koji neće igrati nečisto, muhlevati, provocirati.

Primjeri: dječji turniri, gdje nakon utakmice momčadi se stave u dvije širenje i aplođuju jedan drugom. Mlađe reprezentacije, gdje kapetani razmjenjuju zastave i govore kratke govorice o fair play. To izgleda kao formalnost. Ali formalnost koja se ponavlja stotinu puta postaje karakterom.

Solidarnost i politika: zašto ih ne treba miješati

Jedna od glavnih problema moderne sportske scene je kad političke elite traže od sportaša solidarnost s režimom, s zastavom, s ideologijom. Ali sportaši žele samo igrati. Sportska solidarnost nije o državnim himnima. To je o tome da ne bude razdiobe na "svoje" i "čudje" po pasosu u garderobi. O tome da norveški skijaš objaci rusa nakon završetka, čak i kad su njihove zemlje u sankcijskoj vojni.

Povijest zna primjere kad su sportaši odbili političke igre i održali ljudsko lice. Ruska i ukrajinska olimpijska reprezentacija u 2018. godini su razmjenjivali oznake na turniru po džudo. Njemački i francuski nogometaši su izašli s plakatom "Mi zajedno" nakon terorističkih napada. To nije bila politika. To je bila solidarnost.

Kriza solidarnosti u dobu društvenih mreža

Izgleda da su društvene mreže skupljaju. Na stvarnosti one pokazuju troli i hjet. Nakon svake utakmice navijači pišu laži igračima poraženog tima. Čak i sami sportaši ponekad dopuštaju se oštrih komentara u adresu suparnika — ne na novinarskoj konferenciji, već na Twitteru. To uništava solidarnost. Javna poštena virtualna rana je jednako boleća kao stvarna.

Ali postoji i obrnuti trend. Sportaši sve češće koriste društvene mreže za podršku. Na primjer, kad umre bliski čovjek suparnika, u Instagramu dolaze izrazi sažaljenja. Kad igrač dobije rasističke ogorčice, njegovi kolege — uključujući iz drugih klubova — objave postove s hashtagom #NoToRacism. Solidarnost prelazi u broj. To je nova stvarnost.

Što gubimo bez solidarnosti

Bez solidarnosti sport se pretvara u gladiatorске borbe. Intrige, zaverbe, uši, pljučanje. Publiku dobivaju meso, ali gube dušu. Pogledajte boksa iz 1990-ih: Tyson je ugradio Holifilda, publiku su pljučali, i boksa je izgubila ratinge. Danas je boksa više džentlmenovski, i to je vratilo interes.

Bez solidarnosti dječji sport postaje traumatičan. Dječaci kopiraju agresiju svog idola, lome ruke drugima, izdaju slabi. Bez solidarnosti amaterski sport umire: nitko ne želi doći u garderobu, gdje te ugušuju za grešku.

Solidarnost je lepid na koji se drži sportsko društvo. Ukloni ga, i sve se raspada na komadi egoizma.

Kako svatko od nas može jačati sportsku solidarnost

Ti niste nogometaš ili olimpijski šampion. Ali ste navijač. Ili roditelj mladog sportaša. Ili jednostavno gledatelj. Tvoj doprinos je jednostavan: nemoj vrijeđati suparnika. Aplođuj lijepim golovima u protivničke golove. Učite djecu da je izgubivati dostojno tako isto važno kao i da pobijedati lijepo. Ne nadimavaj dijete "nenavidiš suparnika". To je krivica. Mnohem bolje reći: "Oni su snažni momci, idemo ih pobijediti ispravno". Pohvatite ruku treneru drugog tima nakon utakmice. Napišite dobar komentar sportašu koji je pogriješio u ključnom trenutku. On će biti bolan od promaha. Tvoja podrška mu može vratiti igru.

Sportska solidarnost nije o nagradama i protokolu. To je izbor. Svaki dan, svaka utakmica, svaki svistak. Izbor između "ja sam bolji od njega" i "mi smo dio jednog velikog sportskog društva". Izaberite drugo. I tada sport stvarno postaje škola života.

Постоянный адрес данной публикации: