Credo ljubavi Piterima Sorokina: od sociologije kriza do etike altruizma

Uvod: Okret od analize katastrofa do stvarateljske sile

U kasnom periodu svog stvaralaštva (1950-1960-е godine) Piterim Sorokin, osnivač sociološkog fakulteta u Harvardu i autor fundamentalne “Socialne i kulturne dinamike”, je izvršio radikalni intelektualni okret. Iz dijagnostika globalnih kriza i mijenjajućih tipova kulture on se pretvorio u propovednika i istraživača spašne sile altruističke ljubavi. Ovo “credo ljubavi” nije bilo emocionalni poriv, nego predstavljalo je naučno i filozofski obrazložen projekt izlaska čovječanstva iz zavoja sentimentalne (materialističke) kulture, koja, prema njemu, vodi do samounaštva.

Teoretske osnove: kriza sentimentalne kulture i “pećnica iskusa”

Sorokin je mislio da je zapadna civilizacija (i sovjetski blok u svojoj materialističkoj komponenti) dostigli predjel razvoja sentimentalne super sisteme. Njezine oznake: dominacija empirizma, utilitarizma, gedenizma, raelativizma morale. Izlaz iz kriza, prema njegovoj cikličnoj teoriji, bi mogao biti prekid na idealističku (duhovnu) ili, što je preferibilnije, na integrativnu kulturu, sintezu najboljih karakteristika obje. Ljubav, u njegovom shvaćanju, je ključni agent tog prekida. Lični iskustvo Sorokina ( zatvor pri carskom režimu, smrtni zakletvi od boljševika, emigracija) ga je uvjerilo da se istorija kreće ne samo sukobima, nego i aktima solidarnosti i samopredaje, koje je zvao “kreativnim silama altruističke ljubavi”.

Definicija i klasifikacija ljubavi: naučni pristup transcendentalnom

Sorokin je dao strogo sociološko i fenomenološko definiciju. Altroistička ljubav je:

“Svjesno ili nesvjesno strast za povećanjem blagostanja drugih, bez ikakve nagrade, i spremnost žrtvovati za tu svrhu vlastito blagostanje”.

On je razvio detaljnu klasifikaciju, opisujući ljubav po:

1. Intenzitetu (od slabe simpatije do potpunog strasti).

2. Ekstenzitetu (ljubav prema sebi, porodici, naciji, čovječanstvu, svemu živom).

3. Dužini (privremena — trajna).

4. Aspektu (religijska, etička, kognitivna, estetska).

5. Formi izražavanja (dejnički, emocionalni, intelektualni, voljni).

Najvišom formom je smatrao dejničku, intenzivnu, ekstenzivnu i trajnu ljubav, usmerenu ka cijelom čovječanstvu.

Harvardski istraživački centar: ljubav kao objekt naučnog istraživanja

Godine 1949. Sorokin je osnovao u Harvardu “Istraživački centar za stvarateljski altruizam” — bez precedenata naučni projekt. Centar je sakupljao i analizirao empiričke podatke, tražeći dokazati da je ljubav ne abstrakcija, već moćna društvena sila. Istraživano je:

• Biografija “svetaca” i altruista: Od Franje Asižskog do Alberta Schweitzera i modernih bezimenih heroja. Sorokin je tražio zajedničke uzorke ponašanja i uslovi koji prouzrokuju razvoj altruizma.

• Terapeutski učinak ljubavi: Istraživano je pozitivno utičanje dobrovoljnih odnosa na psihološko i fizičko zdravlje, rehabilitaciju kriminalaca, uspešnost braka.

• Tehnike amplitifikacije ljubavi: Sorokin je uvjeren da se altruizam može učiti i kultivirati kroz specifične prakse.

Pet metoda amplitifikacije altruizma: praktično credo

Sorokin je predložio praktičnu programu “moralskog naoružavanja”:

1. Stvaranje energičnih uzoraka ljubavi: Društvo bi trebalo heroizirati ne osvajače i bogataše, već pravilnih altruista, činjenjem njihovih uzoraka široko poznatim.

2. Povećanje veličine i poboljšanje kvaliteta kreativnih grupa, osnovanih na ljubavi (porodica, religijska braća, naučna zajednica, dobrotvorne organizacije).

3. Upotreba svjetovnih i religijskih institucija (škola, univerzitet, crkva, mediji) za sistemsko učenje normi međusobne pomoći i saradnje.

4. Unapređenje društvenih mehanizama za adekvatno raspodjele društvenih blag i pravde, kako bi smanjili osnovu za mržnju.

5. Stvaranje odgovarajuće sistema znanja o altruističkoj ljubavi — njezinom prirodi, svojstvima, tehnikama generacije i primene.

Kritika i jedinstvenost pristupa

Projekt Sorokina je bio podložen kritici zbog utopičnosti i pokušaja uvesti nenaучnu, vrednosno nažurenu kategoriju u pozitivnu sociologiju. Međutim, njegove ideje su bile novatorske:

• On je jedan od prvih u akademskoj sredini govorio o pozitivnoj sociologiji, koja se fokusira ne na probleme, već na stvarateljske sile.

• Preduvjetio je razvoj pozitivne psihologije (Martin Seligman) nekoliko desetljeća.

• Pokušao je izgraditi most između naučnog znanja i etičkih imperativa.

Interesantne činjenice i primjeri:

• U svom avtobiografu “Dugačka putovanje” Sorokin je opisivao kako je u glavođenom Petrogradu 1922. godine, očekujući kaznu, dao zakletvu: ako preživi, posveti će život službi čovječanstvu i istraživanju najviših vrijednosti. Njegovo “credo ljubavi” je postalo ispunjenje tog zakleta.

• Sorokin je sakupljao tisuće priča o manifestacijama altruizma tijekom ratova i katastrofa. Na primjer, analizirao je fenomen self-sacrifice tijekom blokade Leningrada, kada su ljudi dali zadnji deo hrane stranim djecima, kao empirijsko dokazivanje stvarnosti nadindividualne ljubavi.

• Njegove ideje su uticali na oblikovanje programa za rješavanje sukoba i praksa nenasilne komunikacije (Marshall Rosenberg).

Završetak: Ljubav kao najviša praktična mudrost

“Credo ljubavi” Sorokina nije sentimentalna propovest, već rezultat njegovog dugačkog puta kao sociologa i svjedoka najgorijih katastrofa 20. vijeka. Došao je do zaključka da niti tehnološki napredak, niti političke revolucije, niti ekonomski reformi same po sebi nisu u stanju rješiti fundamentalna sukoba ljudskog postojanja. Samo systematska, razumno i velikomjerna amplitifikacija altruističke ljubavi može postati osnova za preživljavanje i napredak. Njegov projekt je ostao nedovršen i veoma marginalan za mainstream sociologiju. Međutim, danas, u doba novih globalnih kriza, dehumanizacije digitalne sredine i egzistencijalnih prijetnji, ideje Sorokina dobivaju novu aktualnost kao smjelu pokušaj izgradnje nauke ne samo o tome što postoji, već o tome što bi trebalo biti, i ponuditi praktični put ka “stvarateljskom altruizmu” kao jedinoj realnoj alternativi samounaštva.
© library.rs

Permanent link to this publication: